U rujanskome broju Kane Josip Grbac osvrće se na javno objavljeni popis poreznih dužnika i problematizira plaćanje poreza kao moralnu obvezu, pri čemu je neplaćanje poreza grijeh. Grijeh propusta u tom pogledu ima i država koja je dopustila da se nađe manji broj onih koji nisu uredno plaćali poreze, ali Grbac nekoliko puta napominje da je, s moralnoga gledišta, još problematičnije neplaćanje obveza prema radnicima te predlaže da se na „stupove srama“ stavi i sve one koji su „donošenjem zakona o umjetnoj oplodnji omogućili eliminaciju života prije rođenja“. Slično bi trebalo učiniti i sa svima koji omalovažavaju Domovinski rat i hrvatske branitelje, a sustavno prešućuju nedjela komunističkog sustava. „Golemi stup srama bio bi potreban da se na njega stave svi koji su profitirali nepravednom privatizacijom ili nekom političkom funkcijom i obogatili se preko noći. A što reći o nebrojenim državnim službenicima u državnoj administraciji koji ništa ne rade i primaju slasna primanja?“, zaključuje Grbac.
Kritički se na praksu kadroviranja vladajuće Kukuriku koalicije osvrnuo Stjepan Baloban u svojoj kolumni u kojoj progovara i o korupciji i kriminalu te o amoralnome familizmu. O novome zakonu o medicinski pomognutoj oplodnji (MPO) vrlo oštro je progovorio Tonči Matulić. „Glavni razlozi moralne osude zakona o MPO jesu sljedeći. Pravna norma koja dopušta vrijeđanje dostojanstva ljudskoga života u njegovu nastanku nemoralna je i stoga je apsolutno neprihvatljiva (…) Pravna norma koja dopušta vrijeđanje dostojanstva bračne ljubavi za vrijeme provođenja postupka takozvanog MPO nemoralna je i stoga je apsolutno neprihvatljiva (…) Pravna norma koja dopušta da dijete bude unaprijed lišeno jednoga roditelja nemoralna je i stoga je apsolutno neprihvatljiva (…) Pravna norma koja dopušta ginekolozima hiperovulaciju i uzimanje najmanje dvanaest jajnih stanica, a zatim dopušta inženjerima biologije da in vitro (u epruveti) oplode svih dvanaest jajnih stanca sjemenom muškarca, uzeta bilo od zakonitoga muža bilo od nekoga nepoznatog davatelja sjemena, nemoralna je i stoga je apsolutno neprihvatljiva“ pa Matulić zaključuje da je srpanjski zakon o MPO „krcat nemoralnim rješenjima“.
O tome zašto je liturgija lijepa u teološkome razmišljanju analizira o. Bono Zvonimir Šagi koji se prilično kritički odnosi i prema svećenicima koji predvode liturgijska slavlja, ali i prema onima koji uvijek traže izvanjski ili organizacijski lijepo dok je u liturgiji lijepa Riječ Kristova te citira sadašnjega Papu zaključujući kako je istinska ljepota „Božja ljubav koja nam se konačno objavila u vazmenom otajstvu“.
O povijesnim dokazima i razlozima proslave 800. obljetnice dolaska sv. Franje u naše krajeve u velikome razgovoru progovorio je povjesničar, fra Emanuel Hoško, a više nego aktualan članak o religijama i mržnji napisao je Vladimir Pavlenić. On, među ostalim, donosi i podatke koji jasno pokazuju da su danas kršćani u svijetu najprogonjeniji i da su ti progoni najprešućivaniji u svjetskim medijima i općenito u javnosti.
Tonči Tadić u svojoj kolumni piše o suši koja je zahvatila Hrvatsku, ali koja se odnosi i na sušu ideja, odnosno na birokratsku tupost i iznenađenost predstavnika državne vlasti.
U novoj Kani doneseno je više reportaža, a jedna od njih posvećena je 15. obljetnici Kuće susreta „Tabor“ u Samoboru i njezinom spiritusu movensu fra Zvjezdanu Liniću. O tome što se sve podrazumijeva pod pojmom „islamist“ piše Josip Sanko Rabar, a o Jakuševcui kao lokaciji najvećega smeća piše Stanko Uršić.
U ovom broju Kana počinje objavljivati feljton „Ususret 50. godišnjici Drugoga vatikanskog koncila“ s prikazom života i djelovanja pape Ivana XXIII.
U Kani na 76 stranica u boji još ima priloga o obiteljskome životu, o arhitekturi, hortikulturi, medicini, slikarstvu i drugim temama koje su korisne za svakoga člana kršćanske obitelji.