Sakrament bolesničkoga pomazanja smješten je u skrb Crkve za bolesne.
Tko trpi zbog bolesti, upada ne samo u tjelesnu, nego i u društvenu krizu.
Od Drugoga vatikanskog sabora, bolesničko pomazanje se više ne shvaća samo kao posljednja pomast, nego kao okrepa bolesnika u njegovoj tjelesnoj i duševnoj ugroženosti koja ga je zadesila zbog bolesti.
Kako se jedna zajednica odnosi prema bolesnima, govori jako mnogo o kulturi zajedništva.