Kana, kršćanska obiteljska revija, veljača 2015.

KANA ZA VELJAČU 2015.

Novi broj Kršćanske
obiteljske revija „Kana“ za mjesec
veljaču 2015. donosi više članaka posvećenih aktualnim društvenim i crkvenim
pitanjima.

Tako se Josip Grbac i Darko Gašparović bave
temom odnosa religije i karikature odnosno umjetnosti kao provokacije i
religijskih sadržaja, a Tonči Tadić piše o tome kako smo postali „Švicarci na
silu“.

„Ne, nikada kršćani neće
i ne mogu prihvatiti tezu da se zbog bilo kakve satire ili karikature, bile one
usmjerene i protiv najvećih svetinja, smije uništiti i jedan jedini ljudski
život (…) Reakcije u muslimanskom svijetu ne mogu se dogoditi u kršćanskome
svijetu jer ih evanđelje ne može opravdati. No, isto tako to ne mora značiti da
naše kršćanske kriterije smijemo primjenjivati posvuda u svijetu. To što su
kršćani u Europi možda svoju vjeru radikalno intimizirali, ne znači da se takvi
europski kriteriji mogu primjenjivati posvuda“, piše među ostalim Grbac.

Teatrolog Gašparović u
odličnoj analizi secira novo uprizorenje Olivera Frljića u riječkome HNK-u
„Hrvatsko glumište“, te među ostalim piše: „Frljić i Blažević ne da nemaju
dvojbe o kolaboracionističkoj ulozi Crkve u doba NDH, nego je bezrezervno
poistovjećuju s ustaškim režimom. Njihovo stajalište potpuno stoji na tezama
knjige Viktora Novaka Magnum crimen
(1948.) koja je, predočivši dokumente o suradnji nekih katoličkih svećenika s
ustaškim režimom sve do činjenice da su neki svećenici i redovnici bili zakleti
ustaše, presudila cijeloj Crkvi za zločin veleizdaje. Koliko je to, ideološkim
razlozima vođeno, jednostrano isključivo stajalište, pokazao je cijeli razvoj
raspre i polemike oko uloge središnje crkvene i vjerske osobe toga doba,
nadbiskupa zagrebačkog bl. Alojzija Stepinca. Ovdje će biti dovoljno upozoriti
na knjigu židovske povjesničarke Esther Gitman When Courage Praivaled (2011.), u hrvatskome prijevodu Kad hrabrost prevlada (2013.), gdje su
izneseni dosad malo poznati ili posve nepoznati vjerodostojni podatci o
spašavanju Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941. – 1945. Svatko tko je
htio mogao se dakle obavijestiti da je u užasu zločinačkoga totalitarnog režima
postojao nezanemariv broj ljudi koji su, slijedeći naravni moralni zakon uz
rizik za vlastiti život spašavali – i često spasili! – one koji su bili
izloženi uništenju. A bijaše među njima ne samo običnih građana i građanki nego
i ustaških i domobranskih dužnosnika, župnika, časnih sestara, sve do bl.
Alojzija Stepinca koji je jedini od europskih biskupa već od kasne 1942. godine
hrabro podizao svoj glas protiv šovinističke i rasističke politike fašističke
vlasti. Naravno, sve to Frljića i Blaževića ne mora zanimati, oni imaju pravo
na svoju istinu ma kakva ona bila. Ali svojim postupkom griješe protiv
logičkoga zakona istine. Svaka je generalizacija eo ipso poluistina, pa je tako
i implicirana teza o ustaštvu kao hrvatskome istočnom grijehu, koja je onda
aplicirana na hrvatsko glumište tako da bi o