Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Fra Emanuelu Hošku u spomen

Fra Emanuel Franjo Hoško, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba, znanstvenik, pisac i inicijator mnogih crkveno-kulturnih događanja, blago je u Gospodinu preminu na Novu godinu, u utorak 1. siječnja u hospiciju „Marija Krucifiksa Kozulić“, u Rijeci, u 79. godini života, 63. godini redovništva i 54. godini svećeništva.

Fra Emanuel je bio plodan znanstvenik i pisac te jedan od istaknutijih autora u Kršćanskoj sadašnjosti koja mu je objavila više djela, posebice ona po kojima je bio prepoznat u široj znanstvenoj i kulturnoj javnosti, a koja su se ticala proučavanja franjevaštva u kontinentalnoj Hrvatskoj te jozefinizma u čemu je postao jedan od ponajboljih stručnjaka. Fra Emanuel se poviješću franjevačkih visokih škola u Zagrebu, Osijeku, Petrovaradinu, na Trsatu, u Budimu i Pečuhu počeo baviti prije pedesetak godina, a usredotočio se i na studij jozefinizma u Crkvi među Hrvatima, tog osobitog društvenog i crkvenog sustava u Habsburškoj Monarhiji na prijelazu iz 18. u 19. st. koji je u nas pripravio mjesto liberalizmu u 19. st. Bio je vrstan član mnogih uredništava i sjajan organizator. Osobitu je ljubav gajio prema Trsatskome svetištu u kojem je djelovao pastoralno i vizionarski te je pokrenuo niz aktivnosti institucionalizirah u brojna duhovno-kulturna tijela, a mnogi ga pamte i kao sjajnog pastoralca i u franjevačkoj crkvi sv. Križa u zagrebačkome Sigetu. Svoje nastavničko umijeće uglavnom je prenosio na Teologiji u Rijeci, a uredio je i više zbornika u čast svojih kolega profesora. Njemu u čast s. Veronika Nela Gašpar, o 65. obljetnici života uredila je zbornik „Tkivo kulture“ kojeg je, kao i ostale zbornike u čast riječkih teologa, izdala Kršćanska sadašnjost. Fra Emanuel je bio jednostavan čovjek, sklon humoru, pjesmi i radu. Nesretne okolnosti su ga prije dvije godine spriječile u još zauzetijem poslu u kojem je mogao još puno toga dati, a posljednja bolest od njega je učinila predanog patnika. Njegovo djelo kao i njegov ljudski, franjevački i svećenički lik lebde nad Trsatom i šire se do rodne mu Slavonije kojoj je posvetio mnoge od svojih znanstvenih radova. Navodimo samo neke naslove objavljene u Kršćanskoj sadašnjosti po kojima će fra Emanuel Hoško ostati trajno aktualan: „Franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj kroz stoljeća“ (2000.), „Franjevci i poslanje Crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj“ (2001.), „Franjevačke visoke škole u kontinentalnoj Hrvatskoj“ (2002.), „Josip Pavišević - svjedok jozefinizma u Slavoniji i Podunavlju“ (2203.), „Biskup Vrhovac između baroka i liberalizma“ (2007.), „Slavonska franjevačka ishodišta“ (2011.).

Iz njegove bogate biografije izdvajamo samo najbitnije. Emanuel Franjo Hoško rođen je 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu. Nakon osnovne škole u rodnom mjestu, stupa u sjemenište Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu gdje je stekao srednjoškolsku naobrazbu i 1958. maturirao u Franjevačkoj gimnaziji. U Franjevački red ušao je u novicijatu u Cerniku 5. kolovoza 1956., a 6. kolovoza 1957. godine položio je prve zavjete. Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1962. godine. Redoviti teološko-filozofski studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je potom specijalizirao crkvenu povijest, magistrirao i 1968. godine doktorirao disertacijom »Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613.-1783.)«. Na istom je fakultetu habilitirao 1976. godine radom »Dvije osječke visoke škole u 18. stoljeću«.

Dugogodišnji pedagoški rad započeo je u Rijeci kao predavač opće i hrvatske crkvene povijesti na Franjevačkom filozofskom učilištu na Trsatu (1967.-1977.) i Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, odnosno Teologiji u Rijeci (1967.-1977., 1987.-1991., 2000.-2010.). Predavao je i na institutima Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu: na Povijesnom (1976.-1978.), Katehetskom (1978.-1987., 1997.-2000., 2000.-2010.) i Teološkom institutu za laike (1997.-2000.). Također je održavao nastavu na poslijediplomskom studiju istog fakulteta (1977.-1997.). Godinu dana proveo je u arhivskom istraživanju u Rimu (1977.-1978.). U mirovinu odlazi 2010. godine kao redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu.

Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1965. godine u Zagrebu, te je obavljao niz pastoralnih dužnosti kao srednjoškolski i studentski vjeroučitelj u Rijeci (1967.-1977.), kapelan, gvardijan i župnik župe sv. Križa u Novom Zagrebu (1978.-1987.; 1997.-2000.), u svom pastoralnom radu osobito se bavio radom s obiteljima i odgojem mladih. Kao upravitelj svetišta Majke Božje Trsatske na Trsatu i gvardijan trsatskog samostana (1987.-1991.) predvodio je 1991. godine organizaciju i izvedbu proslave 700. godišnjice Trsatskog svetišta. Nakon toga odlazi na službu generalnog definitora Franjevačkog reda (1991.-1997.), čime postaje član upravnog vijeća Reda u Rimu kao predstavnik zapadnoslavenskih i južnoslavenskih franjevaca. U više navrata bio je kao definitor u upravi Provincije, vizitator provincija južnoslavenske konferencije, a vršio je i brojene druge službe u samoj Provinciji.

Posljednje godine svoga života Emanuel Franjo Hoško proveo je na Trsatu, gdje je uz znanstveni rad ostavio doprinos u pastoralu mladih, obitelji i intelektualaca. Kao svećenik i redovnik radio je na evangelizaciji te afirmirao dijalog vjere i kulture. Cijelo vrijeme bio je na službi hodočasnicima i za potrebe Svetišta napisao scenarij za film o Trsatskom svetištu, kao i za film o trećem pohodu pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, kada se papa pridružio stoljetnom nizu trsatskih hodočasnika. Zbog iznimnog znanstvenog, kulturnog, obrazovnog i pastoralnog rada Grad Rijeka uručio mu je 2012. godine nagradu za životno djelo.

Od 2008. godine zdravlje fra Emanuela počelo se naglo pogoršavati, iako je i dalje vrlo aktivno djelovao kao znanstvenik i propovjednik Trsatskog svetišta. No gubitak vida posljednje dvije godine onemogućio mu je i taj dio rada, stoga je svoje posljednje godine provodio u miru Svetišta i pod okriljem Majke Božje Trsatske, u okruženju u kojemu se odvijao najveći dio njegova života.

Misao dana

Anđeo umora mi želi upravo onda kada se pojavi iskušenje rezignacije kazati da na ovom svijetu imam zadaću. Želi me ojačati u tome da oblikujem ovaj svijet, da se zauzimam za to da on postane ljudskiji i milosrdniji. Pomaže nam u tome da se oslobodimo paralizirajućeg umora i da opet dođemo u doticaj sa svojom unutarnjom snagom, sa strašću da na ovom svijetu učinimo nešto te da suoblikujemo ovaj svijet. I vidjet ćemo da u tom zauzimanju nestaje svaki umor, a mi u sebi osjećamo nove snage. (Anselm Grün, „Anđeo stresa“)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.