Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Intervju Kane s Anselmom Grünom: 'Vjerujte Isusovoj poruci'


Novi broj kršćanske obiteljske revije Kana donosi razgovor s Anselmom Grünom, monahom benediktinske opatije Münsterschwarzach u Njemačkoj, duhovnim savjetnikom i vrlo plodonosnim autorom čije je brojne knjige na hrvatskom jeziku objavila Kršćanska sadašnjost.

Grün je u razgovoru između ostaloga otkrio kako je traganje za Bogom za njega postalo središnji sadržaj duhovnoga života: “Sveti Benedikt vidi redovnika kao nekoga tko čitav život traži Boga. Tako i ja i dalje tražim Boga. Jer Bog je s one strane svih slika i shvaćanja koje si stvaram o Bogu. Traganje za Bogom održava me živim. Ono me prisiljava da se uvijek iznova pitam: tko je Bog doista za mene?”

U nizu se svojih knjiga Grün obraća upravo čovjeku današnjice, poput primjerice u djelu “Knjiga odgovora Anselma Grüna”, u kojima prije svega osluškuje bilo današnjega čovjeka. “Potrebe ljudi često se odnose na ljudske odnose, odnose sa suprugom, s djecom, s kolegama na poslu, s članovima crkvene zajednice. Zatim se pojavljuje tema straha i depresije i manjka samopoštovanja.”, ističe o. Anselm.

U tom je kontekstu ključna vjera, a svoje savjete Grün nerijetko upućuje kroz motiv anđela kojima je prožeo i neke svoje knjige (50 anđela za godinu, 50 anđela za dušu, Anđeo stresa…).

“Anđeli su Božji poslanici. Anđeli često konkretiziraju Božju pomoć. Bog šalje svojega anđela u našu usamljenost, u naš očaj, u našu potrebu. (…) Poruka Biblije je da nas Božji anđeo uvijek prati i stoga nikada nismo sami. (...) Kad govorim o anđelu stresa, naravno, misli se slikovito. On je gotovo kao neka opomena: idi mirnije u svoj posao (…)”, kaže o. Anselm, dodajući da je bitno vjerovati Isusovoj poruci.

Dio Grünova razmišljanja koji se može pročitati u travanjskom broju Kane odnosi se, između ostaloga, i na to što danas kršćanima znači biti “sol zemlje”, što nam danas govore biblijski likovi muškarca  i žene , kako se on sam suočava s neistomišljenicima te što misli o papi Franji.

Misao dana

Ja držim kako se ne bi trebalo zaboraviti zlo koje je neprijatelj počinio. Štoviše, ono se može oprostiti upravo jer se drži živim pretrpljeno zlo. Istinski oprost nije neko poništenje, nego znači iščitavanje toga zla i deklarirajući ga kao takvog, priznavati, međutim, da to zlo nije toliko moćno kako bi spriječilo moju ljubav, niti može zabraniti moju ljubav. Dakle, opraštam, ali istovremeno održavam živim zlo, održavam živom ranu. Osim toga, i za Isusa – koji je također u potpunosti oprostio – znaci muke (rupe na rukama i nogama, rana na boku) čine dio Njegova identiteta živućega i uskrsloga Gospodina, jer to što je podnosio i propatio, ne može se zaboraviti. Vjerujem da postoji jedno zajedničko iskustvo koje svi imamo: mi eventualno zaboravljamo bol, ali to da smo patili, ne možemo nikada zaboraviti. (Enzo Bianchi, "Paradoksi križa")

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.