Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Osijek: Na Susretu s autorom predstavljen Vjeropoj riječi

Posljednji ovogodišnji Susret s autorom, posvećen knjizi fra Bernardina (Roberta) Škunce „Vjeropoj Riječi - roman esej o fra Bonaventuri Dudi“, održan je 13. prosinca u knjižari Kršćanske sadašnjosti „Dr. Josip Turčinović“ u Osijeku. Večernji je susret otvorio don Anton Šuljić, pomoćnik direktora KS-a, pozdravljajući sabrane ljubitelje pisane duhovne riječi. Taj je susret bio koncipiran kao razgovor voditelja s gošćom, prof. dr. sc. Ružicom Pšihistal, sveučilišnom profesoricom na Filozofskom fakultetu u Osijeku i predsjednicom Udruge katoličkih intelektualaca.

Tijekom predstavljanja čulo se kako dragocjena Škuncina tiskovina, objavljena u izdanju Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu te KS-a, može dobro poslužiti u postupku proglašenja blaženim i svetim fra B. Dudu, glasovitoga bibličara i franjevca odlikovanog kršćanskom jednostavnošću i krijepostima što su donijele 'novo sjeme za nove naraštaje'. Upoznavanje sa sadržajem knjige proteklo je u osvrtu kroz poticajna motrenja i čitanje ulomaka, dok je razgovor o romanu otkrivanja duhovnoga puta zaustavljan Šuljićevim kantautorskim izvedbama duhovnih skladbi na gitari i završnim pjevanjem božićnih pjesama s publikom.

Prikazujući autora romana fra Bernardina (krsno ime) Roberta Škuncu, Šuljić je preporučio čitanje odličnih romana o sv. Franji Asiškom kojima on „duboko ulazi u srce duhovnosti i srednjovjekovnog načina razmišljanja, uvriježenih običaja, gradnje, duhovnosti, estetike i općenito o svemu što je stvorilo srednjovjekovno društvo“, dok je Vjeropoj riječi nastao kao sjećanje u hodu. „Poetska novotvorenica u naslovu knjige (vjeropoj) izvrsno sažima teo-poetički credo fra Bonaventure: prvo vjera, onda pjesma, ali i vjera i pjesma ('pjesma u riječi o Riječi'), razastirući i niz drugih značenjskih nijansi: pjevana vjera, vjera kao pjesma, konačno i vjera kao pjesnički performativ ili pjesnički učinak vjere. Fra Bernardinova knjiga nagradit će svakog čitatelja neizrecivim darom: taj dobri franjevac kojeg smo tek površno poznavali postat će naš i moj prijatelj, zauvijek. Vjeropoj riječi fra Bernardina Škunce knjiga je koja se ne može bez ostatka uvrstiti ni u jedan standardni opis književnih vrsta. Prema vjerodostojnosti podataka i nosećoj strukturi sjećanja mogla bi se uvrstiti u memoarsku prozu, ali njezina okosnica nisu važna društvena, kulturna ili politička zbivanja o kojima pripovijeda pisac koji je i sam njihov sudionik, nego je težište pripovijedanja na povijesti života istaknute osobe (fra Bonaventure Dude) iz perspektive osobnih susreta s autorom koji u tekstu nastupa kao pripovjedač i sugovornik“, rekla je Pšihistal, pojasnivši kako „pripovijedanje ne sadrži sve detalje iz života glavnoga lika i nema ambiciju dati cjeloviti opis njegova života, nego literarizirani portret, pri čemu je naglasak na njegovim karizmama, upravo svetačkim karizmama“ te „kompozicijski ustroj i temelj knjige čini vjerodostojna građa te autoru-pripovjedaču (Robertu) možemo vjerovati kao pouzdanom svjedoku koji je poznavao karizmatskog fratra Bonaventuru te brižno tijekom 60 godina skupljao građu (pisma, bilješke o razgovorima, fotografije), koju je kasnije ugradio u knjigu i oblikovao kao književni tekst“.

Prof. Pšihistal je istaknula sedam Dudinih karizmi, no za njihovo upoznavanje bitno romansijerski isprepletena vremena kroz koja motrimo njegov život: „Roman otvara vrijeme pripovijedanja – put pripovjedača od Mirogoja do Kaptola (kao film, unutarnje viđenje, razgovor sa sobom, ali i solilokvij o razgovoru s Bonaventurom); vrijeme priče – cijeli Bonaventurin život (94 godine, preminuo 2017.); vrijeme poznanstva pisca i Bonaventure (60 godina) i konačno vrijeme čitanja (219 stranica). Tijekom čitanja (dvadesetak i više sati) razlistat će nam se pred očima (kao u filmu) cijeli Bonaventurin život. U osam skladnih poglavlja, kao u brižnoj glazbenoj simfoniji, fra Bernardin je uglazbio fra Bonaventurin život! Započinje s prologom (1. Sprovodno-slavljenička uvertira), nastavlja s pripovijedanjem o njegovu djetinjstvu i odrastanju (2. Božja ruka u fra Bonaventurinu odrastanju) i potankim opisom njegove franjevačke osobnosti (3. Očaranost karizmom Franje Asiškoga), da bi se potom zadržao na srcu fra Bonaventurine vjere ( 4. O Logosu / Riječi kako ga je fra Bonaventura vidio: od Boga Silaznika do Boga Uskrsnika) i knjizi njegova života (5. Biblija – Božje pismo čovjeku), približio nam njegovu životnu zadaću (6. Obnova Crkve u duhu 2. vatikanskoga sabora) i marijansku duhovnosti (7. Zaljubljenik u marijanska svetišta), da bi završio s veličanstvenim krajem (8. Finale – s fra Boneventurom prema beskraju). Upoznat ćemo fra Bonaventuru od najranijeg djetinjstva do poznih godina, vidjet ćemo ga i dječački zaigranog, veselog i nestašnog, ali i angažiranog oko važnih crkvenih i društvenih pitanja (posebice oko 2. vatikanskog sabora), pa i tjeskobnim nad aktualnim stanjem svijeta, pratit ćemo ga i u razgovorima i u šutnji (samoćama), gledat ćemo ga iz vizure ljudi koji su bili na njegovu životnu putu, postat će nam blizak ne samo po posve ljudskim nevoljama i bijedama od kojih nitko nije izuzet, nego i po velikoj rani koja je otvorena u srcu njegova bića u samom začetku života. Fra Bonaventura nikad nije upoznao niti vidio svojeg oca licem u lice (iako je posjedovao njegovu fotografiju namočenu suzama), a bez majke je ostao već u dječačkoj dobi, premda je već od tri mjeseca živio i bez oca i bez majke, kao siroče o kojem su se brinule dobre žene. Kako je moguće da je fra Bonaventura s tom modricom, i u duši i tijelu, kroz cijeli život sačuvao i nosio gdje god da je bio vedrinu i radost? Sedam je karizmi, pripovijeda fra Bernardin, obilježilo njegov život. Savršenost, cjelovitost i punina broja sedam simbolizira obilje Božje milosti izliveno kroz sedam darova fra Bonaventure: proročki, egzgetsko-učiteljski, propovjednički, glazbeni, pjesnički, estetski dar i naposljetku krunski samozatajnički dar koji je, možda, odgonetka... Karizmatski franjevac bio je, poetskim rječnikom fra Bernardina, 'životna ikona Božje nazočnosti među ljudima', 'ikona Božje dobrote i ljepote'. Mogli bismo taj odgovor i svjedočki preoblik

Susret je zaključen pjevanjem božićnih pjesama.

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

Misao dana

Demarkacijska linija između slobode na koju smo u evanđelju zvani, pa i savjesti, jest: Tražimo li sigurnost ili slobodu? Nadalje: Isusova sloboda, paradoksalno, ostvarivala se u poslušnosti. Isus je bio oslobođen da vrši volju Očevu; drugi nisu bili slobodni, drugi to nisu mogli. Zato je Isus osuda svijeta, osuda svega što onemogućuje da se Božja riječ čuje, da se Božja riječ oplođuje, pa makar to bio religiozan i vjerski proglas. Jer Isusova poslušnost volji Očevoj do smrti, i do smrti na križu, bila je toliko vjerna da je bila i izgovorena, a sva se sadržavala u tome da Bog navješćuje u Isusu spasenje ljudima. (Josip Turčinović)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.