Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Osvrt na Teološki četvrtak – O ekologiji pape Franje

Prvi Teološki četvrtak u ovoj radnoj godini bio je posvećen temi ekologije pape Franje, točnije „ekološkome obraćenju“, kako to izrijekom kaže papa u svojoj enciklici „Laudato si“, pozivajući se i na sintagmu sv. Ivana Pavla II. Za uvodna izlaganja bili su najavljeni prof. dr. sc. Stanko Uršić i fra Mijo Džolan iz Franjevačkoga instituta za kulturu mira iz Splita, no zbog opravdanih razloga fra Mijo se u posljednji tren ispričao te nije mogao prisustvovati pa je voditelj Teološkoga četvrtka, don Anton Šuljić, pripremio svoje viđenje problematike upozorivši na samom početku na termin „stvorenje“ kojeg za stvoreni svijet, kako je općenito prihvaćeno i kako je ušlo u spomenuti dokument pape Franje u hrvatskome prijevodu, a kojega još na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće koristi Juraj Baraković. Jednako tako podsjetio je na susljedni nauk o stvorenju posebice posljednjih papa, počevši od sv. Ivana XXIII. pa preko Pavla VI., sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. te tako došao do nenadmašne enciklike pape Franje koji je osim toga, polovicom kolovoza, ustanovio i Svjetski dan molitve za skrb o stvorenome, koji će se ubuduće slaviti svakoga 1. rujna.

„Ekološko obraćenje“, koje priželjkuje Papa, pozivajući se na sintagmu koju je upotrijebio sv. Ivan Pavao II., zapravo je pravo obraćanje, duhovno obraćenje, naglasio je Šuljić, jer onaj tko uništava stvoreni svijet, posredno i stvarno uništava i Božje djelo, a to znači da, svjesno ili nesvjesno, prezire ili, blaže rečeno, previđa samog Boga i njegove zakone upisane u stvoreni svijet. Obzirnost, strahopoštovanje i ljubav naravni su čini pobožnosti i kulta. U tom smislu, kako je napisao Sveti Otac, vjernicima i zajednicama biva dragocjena prigoda za obnovu vlastitoga poziva „čuvarâ stvorenoga“ kako bi Bogu zahvalili na njegovu divnom djelu koje je povjerio čovjeku, i naročito kako bi se zazvalo njegovo milosrđe za grijehe počinjene protiv svijeta u kojem živimo. Osim toga, istodobno slavljenje toga pothvata s Pravoslavnom crkvom bit će dobra prigoda za svjedočenje rastućega zajedništva među kršćanima.
Papa, naravno, želi da se u slavljenje Svjetskoga dana molitve za skrb o stvorenome uključe i druge Crkve te da se slavi u skladu s inicijativama koje je pokrenulo Ekumensko vijeće Crkava, naglasio je Šuljić i dodao: „Kad se polovicom lipnja pojavila enciklika pape Franje 'Laudato si', odmah je izazvala silno veliko zanimanje, enormne pohvale struke i dobrohotnih medija, ali i kritike nekih „zagađivača“ i „eksploatatora“ kojima takva nastojanja pape Franje ne odgovaraju, pa je zavladala stanovita šutnja.“ Papa se, već na početku enciklike, referira na svoje prethodnike, zahvaljuje im za njihov prinos i ističe njihov nauk, pri čemu vrlo jasno i decidirano kaže kako ga je zapravo i pri izboru imena i pri izboru ove problematike nadahnuo primjer sv. Franje Asiškoga:  „Vjerujem da je Franjo primjer par excellence brige za ono što je slabo i jedne cjelovite ekologije, življene s radošću i vjerodostojno. On je svetac zaštitnik svih onih koji proučavaju i rade na području ekologije, i vrlo je omiljen također među nekršćanima. Pokazao je posebnu brigu za Božje stvaranje i za najsiromašnije i odbačene“ (LS, br. 10) . Papa Franjo jasno vidi da ta, kako je sv. Franjo naziva, „sestrica“ zemlja u stvari „jeca“. A jeca „zbog zla koje joj nanosimo, zbog neodgovornog korištenja i zloporabe dobara koje je Bog stavio u nju“ (LS, br 2). Razlog uništavanja stvorenog svijeta, i ne samo ovaj Papa, vidi u nasilju „koje prebiva u ljudskom srcu, ranjenom grijehom“ (LS, br. 2). Zbog toga se obraća svim osobama koje žive na našem planetu. Štoviše, onima izvan Crkve još i nešto zauzetije. Ipak, zaključio je Šuljić, i uza svu težinu problema, „Papa svoju encikliku zaključuje u nadi i stanovitome optimizmu jer se „osjeća sve veća svijest i osjetljivost za okoliš i za brigu o prirodi, a čovječanstvo je još uvijek sposobno za zajedničku suradnju pri izgradnji našega zajedničkog doma (usp. LS, 13); Ljudsko je biće još uvijek u stanju djelovati na pozitivan način (usp. LS, 58); i nije sve izgubljeno, jer su ljudska bića - sposobna poniziti se do krajnosti, sposobna isto tako i sebe nadići, vratiti se, odabrati dobro i obnoviti se (usp. LS, 205)“.
Svoje viđenje i značenje papine enciklike „Laudato si“ iznio je prof. dr. Stanko Uršić, fizikalni kemičar i višegodišnji predstojnik Zavoda za fizikalnu kemiju na Farmaceutsko-biokemijskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. On se ekologijom stručno bavi više od dvadeset godina iz kršćanskih uvjerenja upravo kao pitanjem općeg dobra, a tu temu prati u rasponu od problema otpada i smeća, prljavih industrija do ekološki zasnovane energetike (vjetroenergije i solarne energije) te pitanjem voda. Prof. Uršić bio je vanjski član saborskoga odbora za okoliš, održao je cijeli niz predavanja, tribina i javnih nastupa, često je istupao u medijima, a već cijeli niz godina o ekološkim temama zauzeto piše i u Kani. K tome, na Institutu za teološku kulturu laika držao je kolegij o odnosu ekologije i teologije i zasigurno je najbolji poznavatelj ekološko-teološke problematike u nas. Na početku svoga izlaganja dao je kratki pregled spomenute enciklike pape Franje te se zadržao na pojedinim naglascima iz nje fokusirajući se na ono što je u njoj osobito važno pa i provokativno. „Nadovezao bih se na pitanje koje je postavio don Anton: Zašto je nastala tišina kad je u pitanju Papina enciklika 'Laudato si'. Ako se misli zašto je i je li uopće u Crkvi nastala tišina i zašto se o toj enciklici još uvijek šuti, na to pitanje ja ne znam odgovor. Ali, u svijetu će biti sve veća i veća tišina o ovoj enciklici i ja predviđam da će strategija razbijanja u prah i pepeo ove enciklike od strane svih onih koji su nositelji hegemonije i dominacije na najvišim razinama: financijskim, korporacijskim i političkim – dakle onih koji su 'redatelji' ovoga svijeta, ići dalje. Njihova će strategija sigurno biti: što veća tišina, a ispod toga subverzivno razbijanje na komada ove enciklike. Papa Franjo je ovom enciklikom zahvatio tako duboko i tako dalekosežno da nema šanse da to ne bude tako. Motiv za ekološko obraćenje, eksplicitno kaže Papa, jest postojanje ekološke krize, naravno planetarne ekološke krize, a to bi kršćanima trebao biti središnji motiv za 'ekološko obraćenje'. To znači da je potrebno ući u 'pripovijest' i pokušati shvatiti što je to planetarna ekološka kriza za koju je on dao cjelovitu sliku, ali se nije zaustavio na tome već je svoju analitičku oštricu usmjerio prema korijenima te krize i kaže da su to ljudski korijeni.

Sljedeća je Fanjina točka ona očekivana u Crkvi – okretanje onome svijetu kojeg pružaju vjera, Pisma i tradicija, a potom, i to će predstavljati najbolniji dio onima koji će ovu encikliku pokušati razbiti, on poziva na globalni dijalog, globalnu integraciju i „savez za ekologiju“, što su opasne stvari. I kad bi on u tome uspio to bi bila apsolutna svjetska revolucija neshvatljivih dometa. Enciklika predlaže i predviđa golem zahvat i poziv je na njega, a on bi trebao ići iz kršćanskoga srca i obraćenja. I konačno, Papa poziva na dijalog svih ljudima dobre volje. Razlika od mnogih drugih ekologija je u tome što papa Franjo ne dijeli taj svijet na svijet i čovječanstvo osim metodički. Stavljajući pitanje ekologije u povijesni kontekst i započevši ga sa sv. Ivanom XXIII. i „Pacem in terris“ koji je prvi upozorio na pitanje opstanka svijeta, papa Franjo implicira da je ekološka kriza put u samouništenje. Smatram da je globalno zatopljenje samo po sebi dovoljno da ovo bude posljednje stoljeće čovječanstva“, rekao je prof. Uršić koji je, posebice u diskusiji, upozorio na važnost i ozbiljnost ekološke problematike i 'ekološkoga obraćenja“.

Za prvi ovogodišnji Teološki četvrtak okupio se lijepi broj slušatelja koji su postavljali vrlo zanimljiva, inspirativna i konstruktivna pitanja kao i nadopunjavali izlagače te se razvila bogata diskusija. Susret je završio zajedničkom „kršćanskom molitvom za brigu o stvorenju“ koju je na kraju enciklike napisao papa Franjo.

Sljedeći Teološki četvrtak 26. studenoga bit će posvećen temi, kolokvijalno rečeno, „izgona Boga iz kazališta“, odnosno promjeni svjetonazora u kojem su vrjednote, pozitivno, emocije i lijepo „izgnani“ s kazališnih dasaka o čemu će govoriti mons. dr. sc. Ivan Šaško, pomoćni zagrebački biskup i dr. sc. Sanja Nikčević,  redovna profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku.

Misao dana

Prilično ludo što je Duh Sveti tada učinio. Jeruzalem, prije 2000 godina: Isusovi su prijatelji zajedno, nekako bez plana, a onda im Duh Sveti iznenada okrene život naglavačke. U Bibliji stoji: Duh Sveti poput ognjenih jezika siđe na apostole. Tamo piše i: Svatko svakoga iznenada može razumjeti, čak i ako ovaj govori kineski, tajski ili svahili. I svi mogu biti zajedno. Najednom apostoli osjećaju hrabrost i shvaćaju što je njihova zadaća. Dvije tisuće godina poslije… i još se uvijek govori o tom događaju, još uvijek ljudi kažu: Duh Sveti djeluje i danas. (Stephan Sigg, “Što ti želim za krizmu”)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.