Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Osvrt na Teološki četvrtak - Pastoral i invaliditet

"Svi moramo voditi računa o osobama s invaliditetom u našem pastoralu, katehezi, teologiji i u našoj vjeri"

Mjesečna tribina „Teološki četvrtak" u organizaciji Kršćanske sadašnjosti u četvrtak 30. ožujka u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu temom „Pastoral i invaliditet" željena je potaknuti na promišljanje svakoga ponaosob prema osoba s invaliditetom, ali i o mjestu u zajednici, posebice u Crkvi tih osoba.

U tom duhu je u uvodu voditelj tribine don Anton Šuljić postavio niz pitanja te istaknuo da je i izdavačkoj kući KS ta tema iznimno važna, jer uistinu svi „moramo voditi računa o osobama s invaliditetom u našem pastoralu, katehezi, teologiji i u našoj vjeri".

Prof. Sead Ivan Muhamedagić govorio je iz osobnog iskustva. Istaknuo je kako ima pomaka u pastoralu, no ipak je sve još bez sustavljenosti, „još uvijek se u župama postavlja pitanje kakav bi te osobe mogle dati doprinos u radu". Upozorio je kako se misli da osobe s invaliditetom treba zaštititi, nešto za njih učiniti, „a zapravo mi koji smo te osobe s invaliditetom smatramo da itekako možemo. Mi imamo izvana postavljene vidljive granice, ali unutar tih granica imamo itekako velike, bezbrojne mogućnosti".

Osvrnuo se na nedjeljno misno evanđelje o slijepcu te rekao „ono što me posebno fascinira je njegova rječitost i njegova odlučnost da ustraje u dijalogu i na kraju uzvik 'vjerujem Gospodine'. To su i moje riječi. Dakle, ta živa vjera je moja pokretačka snaga za sve što činim". Napomenuo je da je spreman ići od crkve do crkve, od vjeronaučne dvorane do vjeronaučne dvorane i predstaviti osnovne stvari na koje bi trebalo obratiti pozornost da se osoba s invaliditetom u crkvi i crkvenom prostoru osjeća ugodno, kao i na nekim drugim mjestima.

Izv. prof. dr. Ljubica Pribanić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uvodno je pojasnila terminologiju te posebno upozorila da se gluhe osobe nikada ne smije nazvati gluhonijemima. „To su osobe koje su rehabilitirane, koje govore, one koje su kasnije oglušile imaju jako dobar govor. Nijema je osoba koja čuje, ali ima nemogućnost govornoga jezika. Ako koriste i znakovni jezik, to je jedna vrsta komunikacije i po tome ih ne možemo smatrati nijemima".

Vezano uz terminologiju spomenula je i Šeratonsku deklaraciju u kojoj su same osobe s invaliditetom donijele odluku o terminologiji na području Hrvatske.
Od primjera dobre prakse spomenula je „prevođenje" misa na znakovni jezik u bazilici Srca Isusova u Zagrebu, kao i prevođenje misa na televiziji, gdje se mogu naći i neke druge emisije koje mogu pratiti osobe koje koriste znakovni jezik. Prof. Pribanić istaknula je kako na Katoličkome bogoslovnom fakultetu predaje kolegij osobe s teškoćama socijalne integracije u socijalnom kontekstu, te tako budući vjeroučitelji i svećenici barem na informativnoj razini mogu biti informirani o posebnostima populacije osoba s invaliditetom.

Na tribini je sudjelovala i pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak koja je pohvalila inicijativu da se i putem tribine približi ta tematika, jer „svi smo na zajedničkom putu i moramo shvati da su osobe s invaliditetom građani kao i svi drugi, i da se nikad ne zna tko od nas može sutra postati osoba s invaliditetom". Kratko je predstavila svoje iskustvo osobe koja je s 19 godina nastradala u prometnoj nesreći.

„Već 24 godine kao invalid živim život na način da pomognem sebi i drugima. Živim ga tako da svaki dan gledam što sam učinila za nekog drugog, to znači da sam učinila i za sebe. Volim vidjeti rezultat svega što radim. Kad su me prepoznale osobe s invaliditetom da bi mogla biti pravobraniteljica, 2008. ušla sam u to otvorenog srca jer sam vidjela put kako da poboljšam život osobama s invaliditetom na području cijele Hrvatske. Željela sam i sebi dokazati da to mogu i da je sve stvar volje. Da to nema veze s invaliditetom, fizičkom moći, već unutarnjom snagom". Podsjetila je da u Hrvatskoj ima više od 500.000 osoba s invaliditetom različite dobi, različitog oštećenja.

Moramo si postaviti pitanje koliko smo svjesni kako se Crkva odnosi prema osobama s invaliditetom: kako u razgovoru u ispovijedi, propovijedima, sudjelovanju u različitim aktivnostima; koliko je tanka granica između sažaljenja prema osobi s kojom se razgovara, omalovažavanja, a da ona suprotna strana nije ni svjesna kako osoba s invaliditetom doživljava taj razgovor. Često se govori o pomoći, no pitanje je tko kome više pomaže, i tko dobiva više, svećenik ili osoba s invaliditetom. Pita li se itko zašto je ta osoba došla u crkvu, zašto je prešla prag tog objekta. Koliko su pristupačne? To znači da svaka osoba može nesmetano ući u crkvu, doći do oltara, ići na ispovijed, rekla je Slonjšak.

Izv. prof. dr. Ines Joković Oreb također s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta govorila je iz dugogodišnjeg iskustva te istaknula kako je baveći se obiteljima koje imaju djecu s teškoćama u razvoju uvidjela važnost pastorala od samoga početka kada treba roditelje ohrabriti.

Kad sam pitala odrasle osobe, koji vam je 'Šimun' bio na putu spominjali su određene osobe koje su u pastoralu. Nekolicina njih s najvećim motoričkim poremećajima spomenuli su udrugu JOB. Stariji roditelji koji skrbe o starijoj djeci s teškim invaliditetom i neke majke su mi znale reći da im je 24 sata uključen Radio Marija. 'Ta glazba umiruje ne samo mene, nego i moje dijete. Cjelodnevna molitva hrani ne samo moj duh, nego i duh moga djeteta koje premda je motorički sputano, premda ima intelektualne teškoće, radio Marija ozdravljuje njegov duh", rekla je dr. Joković Oreb.

Prof. Ljilja Ivanković iz Arke istaknula je kako je to zajednica u kojoj život dijele osobe s intelektualnim teškoćama i osobe bez teškoća, asistenti.

„Arka je kao zajednica mjesto pripadanja u kojem je važno da poznajemo jedni druge. Riječ je o pastoralu odnosa, tj. zajedništva i prisutnosti. Jean Vanier nekada, a mnogi danas traže načina kako živjeti svoju vjeru, a istovremeno biti blizu siromasima u evanđeoskom smislom. Mnogi mladi dođu s velikodušnom idejom pomaganja, a odu promijenjeni, jer osobe s intelektualnim teškoćama zbog svoje malenosti imaju dar promijeniti naša srca i pomoći nam skinuti maske, biti autentičniji ljudi. Velikodušnost je dobra i važno je pomagati drugima, ali tu nismo na istoj razini, onaj koji pomaže ima nešto vrijeme, sposobnosti, novac, darove koje dijeli s drugima koji toga ima u manjoj mjeri ili nema. Dakle to je oblik ljubavi u prihvaćanju drugoga onakav kakav on je.

Tu govorimo o zajedništvu, a zajedništvo je oblik Božje prisutnosti. Važno je da budemo zajedno kako bi mogli graditi uzajamne odnose, važno je da osobe s teškoćama budu dio zajednice, da budu prisutne u župnoj zajednici, u Crkvi na način i da primaju od zajednice, od liturgije, od sakramenata što je njima duhovna hrana, a isto da i oni dijele svoje darove u zajednici, da ju obogaćuju. Osobe s intelektualnim teškoćama imaju osjećaj življenja otajstva vjere. Vole liturgijska slavlja, biti aktivni u njima i to mogu jako dobro radi, ako se dobro pripremi i slavlje i njih same".

Prof. dr. Zrinjka Stančić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta istaknula je kako fakultet nastoji kod studenata razviti „osjetljivost za razliku između uključivanja, integracije o kojoj smo govori 80-tih godina, i inkluzije kojoj težimo danas i to inkluzije djece s teškoćama od najranije dobi od vrtića, preko osnovne do srednje škole, a onda jedne značajne skupine tih mladih ljudi u visokoškolsku nastavu.

Često u susretima sa studentima, učiteljima, vjeroučiteljima ističem primjere dobre prakse, ali previše ima i onih primjera koji nisu ogledalo uključivanja i prepoznavanja teškoća pojedinog učenika, ogledalo situacije u kojoj izostaje suradnja, uvažanje i pripremanje sebe za rad u nastavi. To se može ogledati u najrazličitijim nastavnim predmetima u osnovnoj i srednjoj školi, kao i u visokoškolskoj nastavi".

U dijelu našeg djelovanja prekrasni su susreti i izvori. Tu spada i Katehetska škola u kojoj imam doista prilike učiti od vjeroučitelja koji na jedan osobit način nakon što su završili studij, nakon što rade niz godina okupljaju se najmanje dva puta godišnje na katehetskim školama, rekla je, te spomenula kako se prije nekoliko godina razgovaralo i o sakramentima, tj. kako u zajednici pružiti priliku djetetu s većim teškoćama koje ne može doći na ispovijed, ali to može učiniti na poseban način kad svećenik izađe iz ispovjedaonice i sjedne pokraj djeteta. U onom tihom razgovoru može čuti i da i ne, ako nema riječi, ima kimanje glavom u kojem će se sjetiti da je možda nešto učinio.

Prof. dr. Josip Šimunović s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao je izlaganje koje je bilo „prevođeno" na znakovni jezik.

On je stavio naglasak na dokumente mjesne Crkve koji potiču raznovrsni pastoralno-katehetski rad s osobama koje su obilježene invalidnošću. U tom je kontekstu spomenuo „Smjernice hrvatskih biskupa o pastoralnoj skrbi osoba s invaliditetom" te plan i program župne kateheze „Župna kateheza u obnovi župne zajednice".
Djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom jesu ravnopravni članovi župnih zajednica pa bi se i u pastoralno-katehetskoj skrbi tako trebalo odnositi prema njima.

Oni jesu obogaćujući dar i prisutnost mnogih događanja koji pozivaju da se svaki čovjek-vjernik zapita o svojemu odnosu prema 'slabima i potrebitima'. Budući da su djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom ravnopravni članovi župnih zajednica, nužno je i župne zajednice izgraditi da se djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom tako u njima mogu osjećati u svim svojim potrebama i obilježenostima.

Nužno je senzibilizirati župnu zajednicu za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom te za njihove životne stvarnosti, ali i samu djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom za život i vjerski rast u župnim zajednicama. Ne bi se smjelo dogoditi da se jedni od drugih ograđuju. Niti župna zajednica od djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, niti obrnuto, djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom od župne zajednice. Taj zdravi mentalni, razumski sklop svih članova župne zajednice, temelj je za oblikovanje i omogućavanje ostalih (tehničkih, arhitektonskih, pastoralno-katehetskih, liturgijskih i inih) sklopova koji omogućuju bolju kvalitetu vjerničkog i općeljudskog života djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom u vlastitoj župnoj zajednici, rekao je te napomenuo kako hrvatski biskupi u spomenutim Smjernicama ističu da u pastoralno-katehetskom radu s osobama s teškoćama u razvoju, s invaliditetom, treba ih „što više uvoditi u zajednički život i u redovite životne odgovornosti". Tako na razini župne zajednice ne bi trebalo organizirati za njih posebne mise, molitve, župnu katehezu, već ih uvoditi u sudjelovanje s cijelom župnom zajednicom (misa, župna kateheza, hodočašća, izleti).

Spomenuo je mogućnosti koje imamo i koje bi trebale još zaživjeti: svaka (nad)biskupija trebala bi imati Ured ili barem povjerenika koji bi vodio organizirani pastoral invalida na razini nad/biskupije, ali i pružao stručnu pomoć samim župnim zajednicama; u pojedinim redovničkim zajednicama nužno je (jače) zaživljavanje izvornog duha i karizme utemeljitelja, te da se milosrdnim služenjem osobama s invaliditetom na najizvrsniji način posvjedoči ljubav Božja u svijetu; razvijati izdavačku djelatnost: zvučne knjige, filmove prilagođene gluhim osobama, izradba materijala za rad s osobama s teškoćama u razvoju; na crkvenim učilištima njegovati i dalje mogućnost izbornih kolegija koji prate spomenutu tematiku, a u obvezatnim kolegijima staviti naglasak i na ovu kategoriju ljudi (znakovni jezik, mogućnosti koje omogućuju kvalitetniju komunikaciju s osobama s teškoćama u razvoju, pismo za slijepe); poticati studentice i studente na izradu diplomskih radova koji bi obrađivali tematiku vezanu uz djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom i njihovom aktivnom uključivanju u župnu zajednicu; u našim župnim crkvama pripaziti da dobro ozvučenje i mogućnosti nesmetanog kretanja osoba koje su slabovidne ili slijepe; razvijati u župnim zajednicama veću otvorenost prema djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom uključujući ih u cjelokupni pastoralno-katehetski rad župne zajednice; razvijati među članovima župne zajednice suosjećajnost i empatiju za obitelji u kojima se nalaze djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom, te im pružati svesrdnu blizinu i pomoć bilo kojeg oblika.

Izvor: IKA

Poslušajte:

Misao dana

Molitva je prvi početak religioznosti, ona je prva milost, zato moći moliti znači najtemeljniji temelj pravoga čovječnog ponosa, sigurnost za pravi rast ličnosti i trajnost djela koja nam mogu osigurati vječnu vrijednost! Moći moliti! Koliki se tuže da ne mogu moliti! Oni naime misle da se radi o sabranom izgovaranju velikih posvećenih formula, u doživljavanju tople srdačnosti dok recitiraju obrasce koje je stvorila religiozna historija. Nema sumnje to je također molitva. Ali molitva počinje i jest dublje, ona je prva milost koju Bog daje duši, ona je u odgovoru duše na tu milost, ona je u onoj želji da mognemo moliti, u onoj volji da pristupimo Gospodinu, u onom nevezanom izlijevanju našega žednoga srca pred licem beskrajne ljubavi. (Tomislav Janko Šagi-Bunić)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.