Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Osvrt na Teološki četvrtak o liturgiji

"Kakva nam je liturgija?" tema je o kojoj su na Teološkom četvrtku Kršćanske sadašnjosti u prepunoj dvorani II Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu 28. ožujka govorili prof. dr. Ante Crnčević i mons. mr. Antun Sente ml.


Kao pročelnik Katedre za liturgiju zagrebačkog KBF-a dr. Crnčević je naglasio da je liturgija uvijek nastavak Božjega djela spasenja u Crkvi. Zato je istaknuo da bi pitanje iz naslova trebalo preoblikovati u pitanje “Što je nama liturgija?” i “Kakvi smo mi pred liturgijom?” Podsjetio je također da su Crkva i liturgija povjerene jedna drugoj, odnosno da Crkva čini euharistiju, kao što i euharistija čini Crkvu. Dakle, kako je rekao, “ne bismo mi smjeli oblikovati liturgiju, nego bi liturgija trebala oblikovati nas.”

“Sve dok liturgija bude promatrana u odijeljenosti od otajstva, a ne u cjelini spasenjskoga događaja, liturgija će prolaziti krizu svoje obrednosti i svoga teološkog identiteta. Formalizam se ne prevladava reformom obreda niti redukcijom forme, kao ni posezanjem za nekom starom, već iskušanom a danas zaboravljenom obrednom formom, nego se razrješava vraćanjem forme u cjelinu s otajstvom, u tijesan i neodvojiv odnos s istinom i zbiljom spasenja koja se Crkvi povjerava u i po liturgiji”, poručio je prof. Crnčević.

Još je upozorio da u Crkvi općenito nedostaje istinske liturgijske kateheze o tome što liturgija jest. “Ponekad vjernike poučavamo što se u liturgiji može i ne može, što joj pripada ili ne pripada. Ali ako ne počnemo od temelja, od toga što liturgija jest za Crkvu, sva ova pitanja nemaju pravoga odgovora i ostaju visjeti u zraku.” Nije ključno pitanje kako vjernici slave liturgiju, nego kako žive liturgiju koju slave. Na pitanje o opasnosti prilagođavanja Crkve, pa i liturgije, suvremenom svijetu, primjerice u glazbenom liturgijskom izričaju, dr. Crnčević je podsjetio da gregorijanska glazba nije bila glazba koja se slušala izvan liturgijskih prostora, a i u svim kasnijim stilskim razdobljima za liturgiju je stvarana glazba drukčija od svjetovne. “Danas pak, pokušavamo u liturgiju smjestiti današnje glazbeno stvaralaštvo, misleći da ćemo tako liturgiju približiti, recimo, mladima. Mislim da to nije ispravan put za glazbeno doživljavanje liturgije. Danas se lako povodimo, ili zavodimo, pritiskom da Crkva mora biti suvremena. Crkva nikada ne smije podleći imperativu da bude suvremena jer je to put u njenu propast. Crkva mora biti suvječna i to će biti njezin put da dadne odgovor čovjeku svakoga vremena. Zatvoriti se u suvremenost znači umrijeti zajedno s ovim vremenom.”

Rektor Nacionalnog svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente posvjedočio je o brojnim situacijama u kojima se nalazio kao svećenik na župama, posebno u pitanju organizacije liturgijskih slavlja. Naglasio je da mu nisu jasni mlađi svećenici koji snažno naginju tridentinskom obredu svete mise. Uz ogradu da je možda u krivu, zapitao se ne skrivaju li se oni iza reverende i liturgije od ljudi, kada nemaju potrebu doći među ljude, susretati se s njima i organizirati kateheze, pitajući se na kraju zaboravlja li se tako Drugi vatikanski sabor i sve što je on donio.


U vrlo sadržajnoj diskusiji, koja je potrajale dulje od uobičajenog, moglo se čuti i doživjeti koliko je tema liturgije važna i koliko ima zainteresiranih vjernika za „vrhunac i izvor“ kršćanskoga života, kako je to naglasio i Sabor. Voditelj Teološkog četvrtka don Anton Šuljić na početku je istaknuo kako je Kršćanska sadašnjost u nas jedina kuća koja izdaje liturgijske knjige te teološko-pastoralnu literaturu, pri čemu je uputio na dvije posve nove knjige „Otkriće liturgije u xx. st.“ i „Pučku pobožnost“. Sljedeći Teološki četvrtak održat će se 25. travnja o temi „Kultura nevjerovanja – Postoji li u Hrvatskoj dijalog vjernika i onih koji ne vjeruju?“


Poslušajte:

Misao dana

Vjera je mučno traganje, stalno preispitivanje uma i srca. Ona traži jasnoću i razgovijetnost. I koliko god vjerujemo zajedno, u Crkvi, koliko god vjeru prenosimo jedni drugima, izgradnja osobnoga odnosa s Bogom u konačnici je stvar svakoga pojedinca. Ona je osobni čin svakoga čovjeka. Nešto što se događa samo između njega i Boga. Svatko treba sam stati pred Boga, prihvatiti ga u svoj život, povjerovati mu posve. Preuzeti posljedice i rizik vjere. U samoći vjere, poput Abrahama, popeti se na brdo Moriju i biti spreman sve žrtvovati. Tek iz prostora toga odnosa, takva vjera, prokušana u samoći, može potom izići van, u svijet. (Ivan Ivanda, „Samoća vjere“)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.