Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Predstavljena knjiga dr. sc. Ivice Žižića „Slava križa“

Predstavljanje knjige „Slava križa – Simboli i slike vjere u ranokršćanskoj kulturi“ autora dr. Ivice Žižića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu i na Papinskom liturgijskom institutu u Rimu, održano je u četvrtak, 11. svibnja u koru splitske katedrale. Knjigu su predstavili prof. dr. Dino Milinović (Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet u Zagrebu) i mr. sc. Mario Popović (Papinski patristički institut Augustinianum, Rim). Program, kojemu je nazočio generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Miroslav Vidović, dekan KBF-a u Splitu prof. dr. Anđelko Domazet i brojni profesori, moderirao je prof. Anton Šuljić. U glazbenom dijelu nastupio je Komorni zbor bogoslova Centralnog bogoslovnog sjemeništa u Splitu pod vodstvom mo. Ivana Urlića.

Autor u knjizi, koja je podijeljena u 13 cjelina na 196 stranica, a koju je objavila Kršćanska sadašnjost, temeljito obrađuje složena pitanja suodnosa umjetnosti, teologije i liturgije u ranokršćanskom razdoblju. Promatra ih s gledišta crkveno-povijesnog, povijesno-umjetničkog i općeg teološkog, napose liturgijskog, ikonografskog i mistagoškog vida. „Slava križa“ je izvorni znanstveni rad koji na sveobuhvatan način želi prikazati glavne teme i modele ranokršćanskog umjetničkog izražaja na temelju metodologije kulturne analize u odnosu prema dogmi i nauku crkvenih otaca te liturgiji.

Na početku svoga govora dr. Milinović je istaknuo da se knjiga bavi „razdobljem dijaloga između svijeta antičke kulture i poruke evanđelja, ali je prije svega posvećena kršćanskoj poruci i 'kršćanskom identitetu' koji se formira usporedo s razvojem kršćanske ikonografije“. Naglasio je da autor odabrane primjere iz svijeta likovnosti ne sagledava u okviru linearnog razvoja ranokršćanske umjetnosti – kronološkog i stilskog – niti prema kategorijama pojedinog nosača (sarkofazi, zidne slike ili primijenjena umjetnost) nego im pristupa iz perspektive njihova sadržaja i njihove namjene; te „u tom smislu zapravo slijedi jednu od temeljnih postavki velikog autoriteta na području povijesti umjetnosti, Aloisa Riegla.“ Odabrani primjeri, nastavio je dr. Milinović, „potenciraju vjersko značenje kršćanske umjetnosti i njezinu čvrstu, presudnu povezanost s posvećenim mjestima na kojima se odvijaju odgovarajući liturgijski obredi, bilo da je riječ o mjestima kulta ili podzemnim grobljima: u tom kontekstu susrećemo antropomorfne, životinjske, fitomorfne i grafičke znakove-simbole poput križa, sidra, golubice, janjeta, oranta, ribara ili Dobroga pastira.“

Kazao je da autor, ne dovodeći u pitanje prioritet vjerske pouke, „opetovano ističe kulturološku uvjetovanost kršćanske slike helenističko-rimskim okružjem i bogatom likovnom tradicijom, bez koje bi, primjerice, teško mogli razumjeti pojavu i popularnost Dobrog pastira i brojnih drugim motiva i tema u kršćanskoj umjetnosti. Prikazi Krista kao Sola na četveropregu, ili kao mladog filozofa među učenicima, po uzoru na tradicionalne filozofske kolegije, naposljetku, primjer iz Crkve Santa Pudeziana u Rimu, gdje je Krist prikazan kao vladar Nebeskog Jeruzalema – poput Jupitera na Olimpu – neposredan su odraz antičke likovne tradicije.“ Knjiga dr. Žižića na uvjerljiv ali pristupačan način podsjeća na ulogu i vrijednost slike u kršćanstvu pritom „ne zaboravljajući da ona pomaže prenijeti poruku i značenje Riječi što je za jednog teologa ipak najvažnije“, zaključio je dr. Milinović.

Mr. Popović se na početku svoga predstavljanja osvrnuo na ljepotu naslovnice knjige na kojoj se nalazi križ, jedno od velikih ostvarenja kasnoantičke bizantinske umjetnosti, nastao u Konstantinopolu, a dar je bizantskog cara Justina II. Rimskoj crkvi. Riječ je o relikvijaru Kristovog Križa, poznatiji kao Crux Vaticana, nastao sredinom VI. stoljeća. „Tijekom prva dva stoljeća kod kršćanskih je pisaca motiv križa zapravo rijedak, spominje ga tek usput sveti Ignacije Antiohijski u svojim poslanicama crkvama u Efezu, Traliji i Filadelfiji, zatim sveti Justin u svojem platoničko-stoičkome poimanju križa kao 'crux anima mundi' te napokon kod judeokršćanskih zajednica Male Azije. Patristička literatura pak, svoj temelj razmatranja o križu nalazi u blagdanu 'Inventio crucis' (Uzvišenje Svetoga križa) iz 325. godine, prilikom posvete Bazilike Svetoga groba. Od tada su pa nadalje sve češće prisutni homiletski tekstovi te nadolazeći veličanstveni ikonografski prikazi. Upravo će taj blagdan dati novi i snažni zamah u promatranju križa kao 'crux invicta' zatim kao 'signum victoriae', koji se materijalizirao u ikonografskim prikazima predstavljajući ne više Raspetoga Krista patnika, nego Krista pobjednika, koji dolazi u slavi na kraju vremena.“ Govorio je, nadalje, o terminima kojima su sveti oci davali posebnu pozornost u svojim govorima i katehezama, poput „slave Božje“. Naglasio je da knjiga nije udžbenik niti enciklopedija nego „svakodnevni pratioc u otkrivanju bogate, lijepe i svete umjetnosti, koja u svojim pojedinostima čini cjelinu. Ta se cjelina očituje u našem tražnju Istinitoga, Dobroga i Lijepoga. Traženje je to koje može katkada donijeti i križ, no neka vas to ne obeshrabruje: jednom kad se križ nađe, postajemo privilegirani promatrači, ali i dionici Njegove slave.“

Na kraju je riječ zahvale svima koji su sudjelovali u predstavljanju ali i u nastanku knjige (izdavaču, recenzentima i dr.) uputio autor dr. Žižić. Progovorio je o temeljnim zamislima i glavnim obrascima misaonoga sazrijevanja svoje knjige. Svoju je misao sabrao kroz tri točke: susret, misao i život. Susret s ranokršćanskom umjetnošću preobražava se u mišljenje, koje rođeno iz susreta preobraća se u život. Istaknuo je da je istinska sreća i blagoslov da dio svoga života i rada provodi u Rimu gdje na čaroban način srasta svijet svetoga i lijepoga. Prvi su tekstovi knjige pisani za Solinsku kroniku u periodu 2012./2013. Važna revizija knjige dogodila se za vrijeme njegovoga studijskog boravka u Londonu 2014. gdje je tekst obogatio novim spoznajama zahvaljujući izvrsnoj biblioteci na Warburgovom institutu. „Nije mi bila nakana stvoriti niti udžbenik, niti teološki traktat, nego vodič u srce kršćanske vjere izraženom umjetnošću. Zapravo, mistagogija-uvođenje u Otajstvo je istinska nakana ovog djela: to je vođenje po krajolicima ranokršćanske umjetničke baštine koja nije samo umjetnost, nego i molitva, nije samo umjetnička baština, nego duhovno blago i nije samo povijest, nego sadašnjost. Ranokršćanska umjetnost je uistinu polivalentna. I s koje god strane pošli uvijek ćemo se naći na pola puta, ne samo zato jer umjetnost čuva nešto od starog povijesnog života i njegovih bića, nego zato jer prenosi sjećanje cjeline koju misao teško može zaokružiti. Misliti umjetnost znači ući ususret onome što isijava iz njezine biti, a to je spomen-čin na događaj Isusa Krista i iščekivanje njegova ponovnog dolaska“, naglasio je, između ostaloga, dr. Žižić.

Promatrajući i analizirajući velika djela ranokršćanske umjetnosti, koristeći se teološkim vrelima i relevantnim teološkim i kulturološkim interpretacijama, Ivica Žižić je napisao originalnu knjigu od iznimne važnosti za znanstveno područje proučavanja simboličkog govora ranokršćanske liturgijske umjetnosti i njezina kulturološkog značaja, osobito za hrvatsko govorno područje, gdje do sad nije postojao ovako temeljiti i sveobuhvatni pregled. Knjiga je obogaćena sa stotinjak slika najznačajnijih ranokršćanskih umjetničkih djela, mjesta i simbola.

Silvana Burilović Crnov

Misao dana

Opasnost je u traženju i nalaženju Boga u svemu, prema tome, želja da se previše pojašnjava, da se kaže ljudskom sigurnošću i drskošću: “Bog je ovdje”. Tako ćemo pronaći samo boga po našoj mjeri. Ispravan je Augustinov stav: tražiti Boga da ga se nađe i naći ga da bi ga se uvijek tražilo. A često se traži tapkajući, kako se čita u Bibliji. Iskustvo je to velikih otaca vjere, koji su naš uzor. Potrebno je ponovno pročitati jedanaesto poglavlje Poslanice Hebrejima. Abraham je po vjeri krenuo, a da nije znao kamo ide. Svi naši preci u vjeri su umrli vidjevši obećana dobra, ali izdaleka… Naš nam život nije dan kao libreto neke opere u kojoj je sve zapisano, nego on znači poći, koračati, činiti, tražiti, vidjeti… Mora se ući u pustolovinu traganja za susretom i prepustiti se traganju, ali i prepustiti se da nas Bog susretne. (Papa Franjo odgovara, KS, 2017.l

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.