Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Teološki četvrtak o biblizmima kod Marulića i Krleže

Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti održan je 30. studenoga 2017. o temi: „Biblizmi kod Marulića i Krleže. Religijske teme i simboli u njihovim djelima.“ Uvodeći u temu, voditelj Teološkoga četvrtka, don Anton Šuljić istaknuo je važnost biblizama i biblijskih tema za cjelokupnu kulturu svih europskih naroda pa tako i hrvatskoga, što se osobito može slijediti u umjetnostima. „Večeras ćemo se posvetiti biblizmima kod dvojice vrlo istaknutih i, po svome habitusu, posve različitim književnicima: jednome starom i temeljnom, nazvanom ocem hrvatske književnosti, Marku Maruliću, Splićaninu i drugom, Miroslavu Krleži, 'Velikome meštru svih biblizama', kako ga je nazvala naša večerašnja gošća dr. Đurđica Garvanović-Porobija.“ Budući da prvi predavač dr. Drago Šimundža, splitski svećenik, kulturni i znanstveni radnik, književni kritičar, pisac i prevoditelj zbog bolesti nije mogao doći, ali je poslao svoje izlaganje, Šuljić je pročitao odlomke iz njegova opširnijega predavanja, a on je Marulića već u naslovu nazvao „ocem hrvatske biblicistike“.

„Marulić je pjesnik i didaktičar, ali jednako tako ugledan bibličar. Izvrsno je poznavao povijest objave i njezin razvoj, zbivanja i podatke, mesijanska proroštva i Kristovo poslanje. Tako se vješto, stručno i konzistentno služi Starim i Novim zavjetom da se stječe dojam kako ih je velikim dijelom znao napamet. Neumorno je preuzimao svetopisamske tekstove, rado ih navodio i autorski tumačio, egzegetski izlagao i misaono povezivao“, piše Šimundža i pokazuje da je Maruliću Biblija bila temeljna podloga i praktična inspiracija u najvećem dijelu proznih i pjesničkih radova.

Štoviše, prepoznatljiv je kao „biblijski pjesnik, a u nizu proznih rasprava i moralnih kodeksa kao ugledan biblijski i teološki didaktičar; dapače, kao poduzetni bibličar i stručni egzeget, sintetičar i analitičar, komparativist i tumač koji zaslužuje posebnu pozornost i odgovarajuća priznanja za brojna i opsežna biblijsko-didaktička i poetska djela“. Neki njegovi radovi koji bi i još više potvrđivali njegovu gotovo isključivu orijentiranost na Bibliju na žalost su izgubljeni, no i sami njihovi naslovi govore o biblijskim temama i sadržajima. Marulić je o Bibliji „bio uvjeren da su je pisali pisci nadahnuti Božjom milošću u službi povijesti spasenja. Zbog toga joj je iskazivao svoje poštovanje i božanski autoritet“ pa ju je doživljavao „kao riznicu duhovne misli i glasnicu božanskih poruka te stručno proučavao i brižno prenosio u svoja djela. Njezine su mu misli i poruke bile glasnice vjerskih i ćudorednih vrijednosti i načela, sigurno jamstvo etičke svijesti i transcendentne sigurnosti da moralni red nadilazi ljudske ovlasti, da mu je Bog temelj i gospodar, a Biblija, kao Božja poruka, jasno svjedočanstvo moralne univerzalnosti i zajedničkih etičkih vrijednosti. Iz tih mu je razloga, kad je riječ o društvenom i duhovnom odgoju, humanoj i religioznoj pouci, ćudorednoj jasnoći i moralnoj didaktici, bila jasna podloga i glavna učiteljica. U njezinim je metafizičkim obzorjima i praktičnim vrijednostima tražio i nalazio sigurnu motivaciju za svoj plan i djelovanje. Svjesno se oslanjao na njezine riječi i poruke koje, kako upućuje, „nadilaze ljudske mjere i vremenske okvire“, piše Šimundža.

Proanaliziravši samo neka od Marulićevih biblijski snažno intoniranih djela kao što su „Evanđelistar“, zatim „Propovijed Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu“, pa „Juditu“, „Davidijadu“, „Suzanu“ i „Instituciju“ Šimundža izdvaja tri kruga njegovoga biblijskoga opusa: 1. biblijsko-tematski krug u koji spadaju djela: „O poniznosti i slavi Kristovoj“, „Propovijed Marka Marulića o Kristovu posljednjem sudu“, „Starozavjetne ličnosti“ kao i „Alegorijsko tumačenje Davidijade“; u 2. biblijsko-didaktički krug Šimundža smješta „Evanđelistar“, „Instituciju“ i „Pedeset priča“, zatim „Repertorium“, „Dijalog s Herkulom“ i „Tumačenje starih natpisa“; u 3. biblijsko-pjesnički krug Šimundža smješta najveći dio Marulićevih pjesničkih radova različitih formacija te ističe osobito „Juditu“, „Davidijadu“ i „Suzanu“.

K tome valja istaknuti da su biblijski inspirirane i gotovo sve Marulićeve pjesme pisane na hrvatskome i na latinskome jeziku, a prema Marulićevom glavnom prevoditelju s latinskog, Branimiru Glavičiću, u njegovim se djelima nalazi čak desetak tisuća navoda, simbola, imena, misli, asocijacija i poruka iz biblijskih knjiga. Stoga Šimundža zaključuje: „Uzmu li se u obzir brojna i raznolika Marulićeva prozna i pjesnička djela koja izravno ili neizravno obrađuju biblijsku tematiku, odnosno izlažu, tumače i promiču svetopisamske poruke i pouke, samo po sebi je jasno da je naš pjesnik i didaktičar po svom radu ne samo biblijski pjesnik, tumač i didaktičar nego i angažirani promicatelj biblijske objave, riječi i pouke; štoviše – o čemu jasno govore pojedine rasprave, teme i studije – respektabilan biblijski analitičar i sintetičar, komparativist i egzeget te u tom smislu predvodnik naše biblijske književnosti i stručne literature ili, još izražajnije, otac hrvatske biblicistike.“

Dr. Đurđica Garvanović-Porobija, govoreći o biblizmima kod Krleže, na početku je istaknula kako općenito vlada mišljenje da su to dva nespojiva pojma. No, nju je to navelo na istraživanje o čemu je napisala i svoju doktorsku disertaciju čiji je jednostavni zaključak: Krleže bez Biblije ne bi bilo! „Iako su književni znanstvenici i kritika zamjećivali to Krležino ugnuće prema Bibliji i kršćanstvu, nije donedavno bilo opsežnijih istraživanja kako bi se te tvrdnje pomno dokazale ili opovrgnule“, rekla je predavačica te istaknula da je u svome radu trebala odgovoriti na dva pitanja: 1. kolika je učestalost biblizama u Krležinu dramskom i romanesknom diskurzu i 2. koja je funkcija registriranih biblizama, odnosno kakav Krleža ima stav prema Bibliji i biblijskim temama: ironičan, blasfemičan, pejorativan, sarkastičan, uopće niječan ili kakav možda pozitivan, respektabilan odnos prema biblijskom tekstu? Pronašla je da se „u svim izabranim uzorcima nalazi majoritetan broj biblizama“.

Dr. Garvanović-Porobija stoga nastavlja: „U ranim dramama je visoka frekvencija biblizama na eksplicitnoj razini u svim tekstnim slojevima, gusta mreža, u dramama prijelazne faze na implicitnoj razini i na razini konstrukcije dramskih likova, u glembajevskome ciklusu biblizmi su smješteni unutar filozofsko-religijske konverzacije, u konstrukciji likova i sižejnih segmenata. U romanesknom se diskursu biblizmi mogu registrirati na simboličkim, metaforičkim i alegorijskim razinama, u visokoj frekvenciji. Pritom se utvrđuje da biblizmi u Krleže referiraju na prototekstove iz cijele Biblije, i Starog i Novog zavjeta, te na široko tematsko-motivsko polje: na stvaranje, Adama i Evu, sagrješenje, Mojsija i izlazak, Deset zapovijedi, molitve i himne, mudrost, plačeve, propast Babilona, anđele itd., no najčešće na Isusa Krista (rođenje, krštenje, čuda, besjede, izdaju i kušnje, na njegove učenike i neprijatelje, Getsemaniju i izdaju, na Kristovu muku i uskrsnuće) prema čijem su uzorku i profilirani svi Krležini protagonisti i glavni likovi. Usto u konstrukciji se ženskih likova najčešće susreću uzorci  Isusove majke Marije, Eve grješnice koja se iskupljuje, Marije Magdalene (pokajane grješnice), i teških nepokajanih grješnica kao što su Izebela i najposlije velika grješnica, babilonska bludnica iz Knjige otkrivenja kao što je barunica Castelli koja simbolizira autoritarne i represivne političke sustave što prakticiraju nasilje – otuda u poveznici s biblijskim uzorkom i polivalentno razumijevanje tog lika koji nije jednostavno lik iz crne kronike već simbolski lik nasilničkog totalitarizma.“

U tematsko-motivske isječke, istaknula je predavačica, biblizmi se zamjećuju u Krleže i u obliku stilskih postupaka i figura: 1. antiteza – Krležina je antiteza po svojoj naravi biblijska: Bog/đavao, dobro/zlo, svjetlo/tama, duh/tijelo, život/smrt, mudrost/ludost itd.; 2. paralelizam – antitetički paralelizam: stara zemlja/nova zemlja (Kristofor Kolumbo); 3. hijazam: već na sintaktičkim razinama, npr. „U molitvi je spas, a ne u borbi. Nije spas u borbi, nego u molitvi“ (Michelangelo Buonarroti); 4. klimaks/kulminacija –  najčešće prizori Muke – Kristofor Kolumbo biva obješen o jarbol kao Isus, sud velikoj grješnici – u Povratku i Gospodi Glembajevi, ubojica Baločanski glavnog ženskog lika – Bobočke – čak citira biblijski tekst: „Nitko ne zna dana ni časa kada će Gospodin doći“ (suditi svijetu): Nescimus horam neque diem, carissime domine!“; 5. tipologija – na razini konstrukcije likova može se uočiti biblijska tipologija, najčešće se ponavlja u glavnom liku tip Krista: Kristofor Kolumbo, Pavle u Golgoti, Doktor u Na rubu pameti, Niel Nielsen u Banketu u Blitvi itd.; 6. onomastici – posebno antroponimi: Kristofor, Kristijan, Adam, Eva, Mojsije, Jeremija, Kristovi učenici, posebno Juda, zatim Marija i Lazar; 7. simbol – križ/raspelo najčešći, jabuka saznanja, stablo života, golub, svijećnjak (opis Glembajeve kuće u uvodnoj didaskaliji, kao hram u Otkrivenju – simbolski prostor koji nagovješćuje Božji sud); 8. točka gledišta – Povratak Filipa Latinovicza.

Zaključujući, predavačica je iznijela tezu kako je biblijski tekst vitalan u toj mjeri da može prodrijeti u tekst s drukčijim ideologijskim predznakom i biti u njemu poetički i etički produktivan, čak hiperproduktivan. „U dramskom i romanesknom diskursu Miroslava Krleže biblizmi nose prvenstveno funkciju stilema i literarnih karakterizema. No ne može se poreći ni njihova etička i ideologijska funkcija. Za šire zaključke o tome trebalo bi proširiti istraživanje. Istina je da je Krleža uspio prenijeti, transportirati biblijsko i kršćansko nasljeđe u oponentski ideologijski okvir, što ga prikazuje kao pisca i čovjeka u ozbiljnom svjetlu“, zaključila je dr. Garvanović-Porobija, nakon čega se razvila vrlo sadržajna diskusija. 

Poslušajte:

Misao dana

Mir i izuzetost Karmela od buke svijeta prvi su pustinjaci povezivali s Marijinim povučenim životom posvećenim Bogu u njezinu nazaretskom domu. A sveto brdo Karmel slika je i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu “Uspon na brdo Karmel“. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije očišćeno od svega onoga što nije Bog. Živjeti duhovnost Karmela u tom kontekstu znači promatrati Boga i sve stvari Marijinim srcem. A to se odvija u kontemplaciji, tihoj molitvi srca, odnosno u trajnome dijalogu s Bogom što je glavna značajka karmelskoga reda. (Anton Šuljić, „Dodijavanje Bogu“, knjiga u pripremi)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.