Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Teološki četvrtak o tradiciji i tradicionalizmu u Crkvi

Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti o temi Tradicija i tradicionalizam u Crkvi održao se 28. studenoga, a na njemu se okupio nezabilježen broj zainteresiranih. Odmah na početku vidjelo se da će diskusija biti vrlo živa, štoviše vjerojatno i napeta, a odmah se primijetilo da je publika podijeljena na one koji zagovaraju i prakticiraju tradicionalizam i one koji slijede nauk II. vatikanskog sabora.

A da je tema bila i te kako pogođena podsjetio sam na početku budući da sam s više strana, od teologa i laika, dobio poruke podrške pa i čestitke. Naime, posljednjih desetak i nešto više godina i u nas je došlo do snažnije pojave tradicionalizma. To se dogodilo i na poticaje s najviših pozicija u Katoličkoj crkvi, od pape Benedikta XVI., nekadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere koji je u svojoj knjizi „Duh liturgije“ vrlo kritički pisao o sadašnjoj katoličkoj liturgiji, pa sve do prefekta Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata (Kardinal Robert Sarah, 2016.) koji još uvijek iznosi brojne primjedbe na račun i nove liturgije i stanja u Crkvi. Jesu li oni poticali na vjernost tradiciji ili pak na vraćanje tradicionalizmu? Neki svećenici svojevoljno okreću oltare „ad orientem“ uklanjajući pritom oltare prema puku, uvode se latinske mise i upotrebljavaju drevna (barokna) misna ruha… Organiziraju se čak i festivali, pozivaju se (kardinalske) perjanice tradicionalizma, neki izdavači preferiraju tradicionalističke naslove, na portalima sve vrvi od poziva na očuvanje tradicionalnih vrijednosti…

Je li to stvarno tradicija ili je po srijedi puzajući ili čak svjesni odmak od II. vatikanskog koncila? Mogu li se povući paralele između tradicionalizma i (katoličkoga) fundamentalizma? Je li, kako to neki tvrde, posljednji Koncil stvarno bio diskontinuitetan? Je li tradicionalizam odgovor na krizu u Crkvi ili je riječ o strahu, nesigurnosti, i bijegu u sigurna staništa? Što je, ustvari, prava tradicija i ima li je u nauku Drugog vatikanskog koncila? Na ta i slična pitanja svoj su odgovor dali prof. dr. sc. Anto Mišić i prof dr. s. Tonči Trstenjak.

Pošavši od stare izreke: tko dobro razlučuje – dobro poučava, prof. dr. Tonči Trstenjak naglasio je da su u filozofiji važniji pojmovi nego dojmovi te se i on zadržao na tumačenju tradicije i tradicionalizma. Tradicija je živo prenošenje duhovnog i kulturnog bogatstva s jednog na drugi naraštaj – u kršćanstvu je to prenošenje Objave od Krista na apostole i sljedeće generacije u kojoj posebno važnu ulogu ima rano kršćanstvo i crkveni oci. “Tradicionalizam je nekritički i kruti odnos prema tradiciji i tradicionalnim vrijednostima. Tradicionalizam je pokušaj pretvaranja tradicije u ideologiju, kojom se želi konstruirati društvene ideale i kriterije ponašanja i provesti ih u praksi, u politici, u društvu, u Crkvi i redovničkim zajednicama i sl. Različite pojave fundamentalizma, mogu se smatrati radikalnim oblikom tradicionalizma. Tradicionalizam je posebno učinkovit i opasan u nedemokratskim društvima. Stoga crkvene strukture koje nisu demokratski, nego hijerarhijski ustrojene uvijek moraju biti kritične prema pojavama tradicionalizma”, kazao je prof. Mišić.

Kako razumijem tradiciju i tradicionalizam, pokušat ću vam slikovito objasniti koristeći se usporedbom s vatrom, istaknuo je. “Svi znamo da nakon vatre ostaje žar i pepeo. Žar je slika tradicije, a pepeo je slika tradicionalizma”, rekao je u svome uvodnom izlaganju prof. Mišić.

“Prva stoljeća kršćanstva su privilegirano razdoblje stvaranja kršćanske tradicije jer je upravo tada utvrđen polog vjere, izgrađen kršćanski identitet i formulirane su temeljne istine kršćanske vjere na velikim koncilima – u Niceji, Carigradu, Efezu i Kalcedonu. Sve ostalo u teologiji smatram fusnotom”, naglasio je isusovac Anto Mišić.

Ako želimo jedinstvo u Crkvi, dodao je, moramo se vratiti tradiciji. “Kršćanska tradicija nije neka mrtva ostavština zabilježena u povijesnim dokumentima, nego je žar koji svojom toplinom uvijek može raspaliti novu vatru, unijeti novu živost u Crkvu. Papa Ivan XXIII. je rekao da Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati”, zaključio je svoje izlaganje prof. Mišić.
 

Govoreći o tradicionalizmu prof. dr. Tonči Trstenjak je rekao da se on pojavio nakon Francuske revolucije 1789. godine i težio je ponovnoj uspostavi starog poretka. “Ustvari je bio filozofska teorija, reakcija na prosvjetiteljsko racionalističke zasade s političkim posljedicama, a tek zatim teološka teza”, kazao je.

Usprkos osudi Prvog vatikanskog sabora, tradicionalizam je preživio u nizu naziva i preobrazbi i kao političko-crkveni mentalitet, primjerice u Italiji te se pojavljuje kao intrasigetizam, što predstavlja odlučno odbijanje katolika svake suradnje s liberalima na području politike i zatim kao integralizam kao nekritički derivat kršćanske vjere i političkih opcija pa je primjerice bilo moguće da on surađuje s fašizmom u borbi protiv komunizma, rekao je predavač. To je dovelo do neposlušnosti mnogih katolika Učiteljstvu Crkve i papi, a osobito se pojačao nakon Drugoga vatikanskog koncila. Tradicionalizam je, međutim, preživio i kao filozofsko-teološki sustav i očituje se u otporu protiv legitimnosti crkvenog aggiornamenta, kao protivljenje dijalogu sa suvremenim kretanjima, jer da to navodno vodi u relativizam, zatim kao protivljenje ekumenskom dijalogu s kršćanskim Crkvama i konačno kao protivljenje dijalogu s nekršćanskim religijama.

Pitanje koje se legitimno postavlja je kako tradicionalisti mogu prisvajati pravo i izabrati sebi neki svoj put. Ili kako su baš tradicionalisti oslobođeni od temeljnog postulata jedinstva Crkve – poslušnosti prema službenom učiteljstvu – što je Crkvu održalo 2000 godina, kazao je, među ostalim, prof. Trstenjak i zatim pobliže govorio o stanju tradicionalizma u Hrvatskoj.

„Danas imamo rigidne tradicionaliste u Bratstvu Pia X. kojima su se otvoreno priklonili neki svećenici, među kojima je, na žalost, i moj nekadašnji kolega iz susjedne ulice u Kotoribi vlč. Marko Tilošanec, koji je sada ovdje s nama, a kojemu sam ja propovijedao na trodnevnici za Mladu misu. Među vjernicima ima i onih koji ove prikriveno ili otvoreno podržavaju“, rekao je pater Trstenjak te naveo kako među tradicionalistima ima tzv. sedevakantista, koji glasno kritiziraju i osporavaju autoritet pape Franje, jer da je heretik, mason i ne voli Hrvate, zatim postoje konzervativci koji tiskaju knjige protiv Pape i pokoncilske Crkve, na raznim portalima pišu otvorene kritike protiv hijerarhije i dovode nam biskupe koji otvoreno napadaju papu Franju i druge biskupe. Postoje i konzervativci ili novi katolički tradicionalisti, rekao je prof. Trstenjak, koji su se jako razveselili pismu pape Benedikta XVI. „Summorum Pontificium“ iz 2007. godine kojim je dopustio latinsku misu po misalu Ivana XXIII. iz 1962. godine, među klerom je u modi retro-klerički stil odijevanja, okreću se oltari prema zidu – a svima je zajedničko izbjegavanje ili vješto zaobilaženje poslušnosti crkvenom autoritetu. Upitna su i neka karizmatska gibanja i samozvani karizmatski vođe izmakli poslušnosti biskupa. U porastu je zanimanje za privatne objave, trčanje za čudesima i „čudotvorcima“ i sve se nekako više osjeća da smo na kraju kršćanske civilizacije pa je jasno da Crkva sve više postaje „malo stado“, rekao je pater Tonči Trstenjak te zaključio optimistički, citirajući Isusa: „Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28,29.).

Nakon uvodnih izlaganja uslijedila je živa rasprava u kojoj se osjetio ostrašćen i čak agresivan nastup tradicionalista. Voditelj je zaključio kako ovaj problem poprima razmjere o kojima bi crkvena hijerarhija ozbiljno morala povesti računa te najavio sljedeći susret na Teološkom četvrtku o temu „Radost Božića – radost Evanđelja – Postoji li teologija radosti?“ koji će se održati 19. prosinca 2019. godine.

Misao dana

U tom siromašnom i bespomoćnom djetešcu u jaslicama i kasnije u čovjeku Isusu zasja za nas Božje svjetlo. I sâm će se Isus u svojoj objavi identificirati sa svjetlom: „Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi, sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život“ (Iv 8,12). Riječi koje nam Isus govori pružaju nam orijentaciju. Rudolf Bultmann novo iskustvo našega života kroz susret s Isusom Kristom naziva „rasvjetljenje egzistencije“. Najednom shvaćamo tko smo. Tajnu svoga života ne možemo opisati riječima. No najednom nam sve postaje jasno. U dubini našeg srca postalo je svijetlo. Osjećamo da je Božje svjetlo u nama. I tamo gdje u nama sije Božje svjetlo, odlazi sva žalost i depresija nas više ne drži pod kontrolom, razrješuje se sva zbunjenost. U dubini svoga srca znamo da smo na pravom putu i da je naš život prožet i rasvijetljen Bogom sâmim. (Anselm Grün, „Velika knjiga božićnog vremena“, KS, 2016.)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.