Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Umro fra Bonaventura Duda


Danas, u četvrtak 3. kolovoza 2017., u 94. godini života, 76. redovništva i 68. godini svećeništva umro je fra Bonaventura Duda, franjevac-svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda iz Zagreba.

Komemoracija za fra Bonaventuru Dudu biti će u ponedjeljak 7. kolovoza u 19.15 sati u crkvi Sv. Franje na Kaptolu u Zagrebu.

Pokop će biti u utorak 8. kolovoza u 15.50 sati na groblju Mirogoj, a misa zadušnica slavit će se nakon sprovoda u crkvi Sv. Franje na Kaptolu.


Fra Bonaventura Duda rodio se u Rijeci 14. siječnja 1924. godine. Sa pet i pol godina upisan je u osnovnu školu u selu Krasu (1929.-1933.). Nakon dva razreda građanske škole na Sušaku, trsatski ga franjevci šalju u Franjevački kolegij u Varaždinu gdje pohađa Franjevačku klasičnu gimnaziju (1935.-1944.).

Nakon VI. razreda stupa u franjevački red 14. kolovoza 1941. Na krstu Roko, odsada je fra Bonaventura. Maturirao je u lipnju 1944., a ujesen se upisuje na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu (1944.-1950.). Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950. Nakon vojske, u prosincu 1952. postiže gradus licencijata iz teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na postdiplomskom studiju u Rimu, najprije na Antonianumu (1954.-1955.) gdje je doktorirao iz teologije, a potom na Papinskom biblijskom institutu (1955.-1957.) gdje je postigao biblijski licencijat.

Od jeseni 1957. do umirovljenja 1993. ujesen predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, najprije kao asistent, potom kao docent od 1964. te od 1969. kao redovni profesor i pročelnik katedre Novog zavjeta. Jedno je vrijeme predavao i na Filozofsko-teološkom učilištu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda (1960.-1977.) kao i na više fakultetskih instituta. Uz biblijske predmete, uvod i egzegezu Novog zavjeta, biblijske jezike i arheologiju, preuzimao je po potrebi i mnoge druge predmete, osobito za vrijeme Drugog vatikanskog koncila kada je zamjenjivao kolegu prof. Tomislava Šagi-Bunića. Predavao je i uvod u filozofiju, filozofiju religije, franjevačku povijest, misiologiju, kristologiju i sakramentologiju s mariologijom, eshatologiju te kroz više godina uvod u misterij Krista i duhovno bogoslovlje.

Bonaventura Duda osobito se istaknuo kao hrvatski biblijski prevoditelj. Počeo je s evanđeoskom harmonijom. Priredio ju je prema talijanskom djelu isusovca Pietra Vanettija Il Vangelo (Venecija, 1958.) - pod naslovom Evanđelje - Život i nauk Isusa Krista Spasitelja svijeta riječima četvorice evanđelista (Zagreb, 1962.), s novim hrvatskim prijevodom Evanđelja. Bila je to u ono vrijeme doista »lasta koja navješćuje proljeće«, među prvim knjigama vjerskoga sadržaja tiskana u Vjesnikovoj tiskari u Zagrebu.

Uskoro će se, gotovo iznenada, pokazati mogućnost izdanja dugo priželjkivane Biblije, i Duda - i kao autor sadržajnog projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom - sudjeluje u ostvarenju Zagrebačke Biblije 1968. u izdanju Stvarnosti; poslije, pa sve do danas, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Uz Josipa Tabaka, mnogostrukoga jezičnoga lektora Biblije, glavni su redakcijski posao izveli Bonaventura Duda i njegov mlađi redovnički subrat, također bibličar, dr. Jerko Fućak.

U punom jeku pokoncilske liturgijske obnove tadašnja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava Dudi izradu biblijskog dijela Hrvatskog lekcionara u desetak svezaka. I taj su posao izveli u najtješnjoj suradnji Duda i Fućak. Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zavjet u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1972. i nadalje) te izvršili lekcionarsku redakciju Psaltira Zagrebačke Biblije. I njihovu se radu ima zahvaliti što je nova liturgija mogla i u Hrvatskoj početi s adventom 1969. Obojica su sudjelovala i u prijevodu Rimskog misala i Časoslova u koji je također ušao njihov Novi zavjet i redigirani Psaltir. Duda je k tome preveo 80-tak novih časoslovnih himana. Poslije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskog Novog zavjeta (KS, 1992.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske Biblije (KS, 1994.).

S franjevcem Zorislavom Lajošem (fl972.), prvotnim inicijatorom, Duda ujesen 1962. sudjeluje u pokretanju Glasa koncila.

Događaj Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) ubrzo će duboko zahvatiti uži krug mlađih profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta, koji su uživali potporu i zaštitu starijih, te drugih naših teoloških učilišta kao i širi krug većinom mlađih svećenika i redovnika te zauzetijih katoličkih svjetovnjaka. Među njima je od početka među najaktivnijima Bonaventura Duda. Koncilski je magisterij opečatio i oplodio i njegova fakultetska predavanja i sve daljnje njegovo djelovanje. Tako je aktivno sudjelovao u osnivanju nakladničke kuće Kršćanska sadašnjost (od 1968.) i Teološkog društva Kršćanske sadašnjosti (od 1977.). Osim profesorskih aktivnosti, skupina teologa okupljena u TDKS-u - predvođena hrvatskim teologom i koncilskim trudbenikom blagopokojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem - od onih prvih koncilskih godina i poslije obilazila je Hrvatsku. Nastupali su na mnogim i službenim biskupijskim i spontanim dekanatskim svećeničkim sastancima te na različitim tribinama, šireći koncilsku misao i otpočetu svekoliku crkvenu obnovu, što je uvelike pridonijelo da se Drugi vatikanski koncil što svestranije udomaći u Hrvatskoj.

Kroz sve to vrijeme Bonaventura Duda je i neumoran pastoralni djelatnik - kao pisac, publicist, konferansijer, propovjednik i voditelj duhovnih vježbi, a među prvim svećenicima će se pojaviti i na televizijskom ekranu. Kada je Kršćanska sadašnjost, to znači nezaboravni prof. Josip Turčinović, pokrenula ujesen 1984. liturgijsko-pastoralni Listić s ciljem podizanja razine našeg homiletskog umijeća, pod urednikovanjem franjevca dr. Mirka Mataušića, Duda je kroz tri godine pisao komentare nedjeljnih i blagdanskih biblijskih čitanja. Poslije ih je u Kršćanskoj sadašnjosti izdao kao trilogiju za Godinu ABC: Sijač je Sin Čovječji (KS, 1989.), Sjeme je Riječ Božja (KS, 1987.) te U plemenitu srcu (KS, 1990.). Do svoje smrti Duda je bio glavni urednik Metanoje, biblioteke Kršćanske sadašnjosti specijalizirane za tekstove i svjedočanstva o proživljavanju vjere i kršćanskih misterija.

Trebalo bi progovoriti i o njegovom, takoreći, internom doprinosu za pokoncilsku obnovu našeg redovništva. Valja napomenuti da su mu 1966. naši franjevački provincijali povjerili redakciju naših prijedloga za obnovu franjevačkoga zakonodavstva - Propositio pro accommodata renovatione Ordinis, izdana ciklostilom. Iz toga je ozračja izišla i njegova mala, ali značajna knjižica Ima li naše redovništvo budućnost (1971.) i Moj sveti Franjo (1990.).

Duda je sudjelovao na više ekumenskih simpozija triju tadašnjih jugoslavenskih bogoslovnih fakulteta (Ljubljana-Zagreb-Beograd), i predavanjima, a osobito u podržavanju istinskoga ekumenskoga ozračja. Potvrdio se i u dijalogu Crkve i svijeta s više intervjua koji su s njim vodili znatiželjnici iz različitih krugova i novina. Prvi je takav razgovor s Draganom Kalajdžićem Jesmo li sami na putu izdala Kršćanska sadašnjost (Zagreb, 1980.), a dvije knjige razgovora su izišle u izdanju zagrebačke »Teovizije«: Ljudskost Božića (1995.) i Krist i naši svagdani (1996.). Odraz te osjetljivosti za dijalog Crkve i svijeta predstavlja i njegova knjiga eseja Rukovet domovinskih tema (KS, 1999.).

Valja istaknuti i Dudin doprinos povijesti hrvatske teologije. Već je svojom disertacijom Joannis Stojković de Ragusio, O.P. (444) doctrina de cognoscibilitate Ecclesiae, koja je izišla u Studia Antoniana u Rimu 1958., posvijestio veliko ime hrvatskoga teologa, Dubrovčanina, dominikanca Ivana Stojkovića. Bio je on teolog Bazelskog koncila, duboko prisutan u svemu europskom kreševu toga vremena sve do Carigrada, pisac prvog imenovanoga Tractatus de Ecclesia što će ga poslije, godine 1983., zaslugom dominikanca dr. Marijana Biskupa i dr. Franje Šanjeka izdati Kršćanska sadašnjost. Duda je, također, bio jedan od entuzijasta koji su 1977. pokrenuli časopis Instituta za crkvenu povijest KBF-a Croatica Christiana Periodica, koji se i danas tiska u izdanju Kršćanske sadašnjosti.

Tematika studija i članaka sabranih u dva zbornika – Koncilske teme (KS, 1995.) i U svjetlu Božje riječi (KS, 2000.) – vrlo je raznolika i svjedoči o svekolikoj Dudinoj svestranosti. Ipak, kraj sve raznolikosti tematike i načina obrade, ipak se naziru temeljne oznake njegove teološke osjetljivosti. To je uvijek »magisterium« - bilo koncilski bilo papinski - koji je smjerodavan za »ministerium«. Unutar toga lako će se zapaziti i njegova marijanska i opća devocionalna nota, tipična za franjevačku teološku školu, koja dolazi do izražaja osobito u knjizi Svijeta razveselitelj (1. izdanje, Zagreb, 1980.) koja je posvećena teologiji i vjerničkom vrednovanju hrvatskih božićnih pjesama. Uvijek uz prvoga, Tomislava Janka Šagi-Bunića, s kojim je od mladenaštva zajedno stasao, Duda pomno prati diskusiju koja se u Crkvi vodi oko teologije i službe teologa za pospješenje Koncila i zadaća Crkve naspram suvremenog svijeta.

Ipak, glavni je Dudin doprinos u svemu tome sama Zagrebačka Biblija 1968. sa svom njegovom prethodnom i susljednom biblijskom zauzetošću kao profesora, pisca, predavača i propovjednika. Sve to otkriva da je Dudino znanje enciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teološke teme svestrano. Ipak, nije on bio bibličar i teolog u maniri kabinetskog radnika. Za njega je - kako i naslovljuje dvije biblijsko-teološke rasprave - prvotna, štoviše životna, zadaća bilo »djelo blagovjesništva« jer ga u tom utvrđuje uvjerenje da je »apostolsko djelo bogoslužje«. On je djelatnik na širokom polju razotkrivanja same Crkve i njezine poruke u koncilskom i pokoncilskom vremenu. Duda je bio vjeran »sluga Božje riječi«, izvorni teološki mislilac, pažljiv istražitelj teološke prošlosti, budan motritelj teološke sadašnjosti da bi i sam bio njezin graditelj. Usmenom riječju ugradio se je i znatno odredio egzistencijalnu pojavu naše Crkve. Sveukupnošću pak svoje pisane riječi pružio je budućim naraštajima nezaobilazan polog teološkog razmišljanja koji obvezuje na poštovanje, ali i na nastavljanje.

Kršćanska sadašnjost neizmjerno mu je zahvalna i ovih dana pridružuje se molitvi mnogih čijim je životima i putevima služenja Crkvi i narodu fra Bonaventura Duda davao poticaj i primjer.

Misao dana

U svim se religijama mistika bavi sjedinjenjem s tim neshvatljivim Bogom, koji je po svojoj biti ljubav. Mistika ne predstavlja nešto daleko od svijeta nego način na koji ćemo ne samo postići vjeru u Boga nego ga i iskusiti. Indijski isusovac Antony de Mello definira mistiku kao buđenje u stvarnost. Ako stvarnost gledam budnim očima, svugdje ću u njoj vidjeti Boga. Mistika nas potiče da promatramo stvarnost tako da se u tom promatranju sjedinimo s njom i s Bogom kao počelom svega bitka. (…) Sjedinjenje s Bogom nije privilegij mistika ili duhovno posebno nadarenih ili »religiozno senzibilnih« ljudi. U euharistiji doživljavamo posebno intenzivan oblik sjedinjenja. U pričesti sjedinjujemo se s Isusom Kristom – prožeti njegovom ljubavlju – a po njemu postajemo jedno s Bogom i cijelim svijetom. I kad spoznamo to sjedinjenje, sjedinjujemo se i sa sobom. Tada vrijeme katkad stane. Sve je još samo jedno. (Anselm Grün „Knjiga odgovora“)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.