Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Povijest Kršćanske sadašnjosti

Ime „Kršćanska sadašnjost“ pojavilo se u našoj javnosti pri kraju 1966. u naslovu prvog broja časopisa „Svesci - Kršćanska sadašnjost“ koji je tada izlazio u okviru Hrvatskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda. Time počinje povijest KS-a. 
Naime, u času odluke da se održi Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) naša se Crkva nalazila u teološko-kulturnoj krizi i u posvemašnjem zakašnjenju za teološkom misli na katoličkome Zapadu. Teško zategnuti odnosi između Crkve i Države u procesu razvijanja socijalističkog društvenog poretka kroz prvih petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata imali su za posljedicu da je teološko-kulturna komunikacija s Zapadom bila veoma stegnuta i gotovo nemoguća.
Trebalo je brzo nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se i sam Koncil mogao razumjeti i istinski prihvatiti. Krenulo se sa „Svescima“ čiji je cilj bio „da se ovim putem također pomogne što brže, što istinskije i plodonosnije kročenje Koncila kod nas“. No smisao nije bio da Svesci samo „povećavaju kršćansku naobrazbu svojih čitalaca“, nego da ujedno izazivaju misao i tako pokreću dijalog, „da svako misaono biće pozovu za ovaj okrugli stol misaonih napora današnjice“.
Spomenuto Društvo, u okviru kojeg su pokrenuti „Svesci“, kasnije je, zbog svojih teškoća, odbilo i dalje biti nakladnik tog časopisa na što je grupa teologa, stvarnih utemeljitelja KS-a - Tomislav Janko Šagi-Bunić,Vjekoslav Bajsić i Josip Turčinović - uz sudjelovanje ostalih, bila spremna prihvatiti izazov i započeti nešto posve novo. 
Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper izdao je dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“. Bilo je to 22. veljače 1968. 
Centar KS tijekom prvih deset godina svoga djelovanja razvio je vrlo razgranatu djelatnost u što se uključio znatan broj teologa, svećenika, redovnika i mnoštvo drugih suradnika laika iz čitave Hrvatske. Teologija prodire i šire u društvenu sferu tadašnjeg sustava, a Centar je na taj način postao vrlo razgranat pokret pokoncilske obnove. 
Već u času samog osnivanja Centra postojala je bojazan da ga tadašnje državne vlasti neće tolerirati kao isključivo crkvenu ustanovu, kao pravnu osobu u društvu, koja bi se bavila izdavanjem časopisa i knjiga, jer po tadašnjem zakonu o vjerskim zajednicama pravnu su osobnost kao vjerske ustanove u društvu imale samo biskupije, župe i samostani. 
Zbog promjene u financijskom sustavu u tadašnjoj državi kao i zbog razgranatosti mnogovrsnoga javnog angažmana tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala je nezaobilazna potreba „da se teolozi, okupljeni svojim radom u KS-u, organiziraju u javnopravno priznato društvo, kojemu će Centar KS biti izdavački, informativni, radni i poslovni organ, a koje će na taj način moći uspješnije i svrsishodnije razvijati svoju djelatnost…“. To je bilo uvjetovano tadašnjim zakonom o društvenim organizacijama. Time bi se djelatnost KS-a „mogla proširivati, poštujući zakone i uvažavajući zakonitosti konkretnog društvenog razvitka, a vjerno nastavljajući i u novim oblicima suradnju s hijerarhijom Katoličke crkve i ustrajući čvrsto u poštivanju njezinih kompetencija…“. Tako je 31. svibnja 1977. godine došlo do osnivačke skupštine, na koju se odazvalo 48 teologa, te je osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost (TDKS). Po tadašnjem zakonu upisano je u Registar udruženja građana 11. srpnja 1977. godine. Ali time Centar - Kršćanska sadašnjost nije prestao biti i crkvena ustanova. Statut TDKS-a tijekom prvih deset godina morao se prilagođivati i prema zakonu o društvenim organizacijama, ali i prema novom Zakoniku kanonskog prava (1983.) sve do 1989. dok ga Biskupska konferencija Jugoslavije nije odobrila, pa je TDKS odlukom BKJ u Đakovu, 3. listopada 1989. priznat i potvrđen kao pravna osoba i u Crkvi. 
Osnivanje TDKS-a izazvalo je nemale kontroverze u samoj Crkvi u tadašnjoj Jugoslaviji, a napose kod nekih biskupa u Hrvatskoj, jer su neki taj pothvat izjednačavali s tzv. svećeničkim udruženjima, koje je početkom pedesetih godina organizirala (podupirala) komunistička vlast, a koje crkvena hijerarhija nije priznala. Te se kontroverze nisu utišale ni nakon što je Biskupska Konferencija (BKJ) 1989. priznala i potvrdila TDKS kao pravnu osobu u Crkvi. Ipak, brojni su hrvatski biskupi i svećenici tijekom tih teških i kontroverznih godina imali potpuno povjerenje u vodeće ljude KS-a, što je potvrdio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u više navrata. No više od svega o njihovim stvarnim namjerama govorila su njihova djela, njihovi svjedočki životi i njihova ostvarenja na području izdavaštva vjerske i teološke literature.
U razdoblje demokratskih promjena KS je ušao s vrlo razgranatom djelatnosti, s velikim planovima, posebice na planu novih elektroničkih medija, i s nenadanim gubitkom duše i pokretača sveukupnoga svoga djelovanja Josipa Turčinovića, koji je umro 3. listopada 1990. godine. Nastupio je krvavi rat koji je, osim gubitka brojnih života i razaranja svake vrste, donio i nemogućnost distribucije kao i smanjenje tržišta. Tijekom sljedećih desetljeća tendencija smanjivanja tržišta se nastavila, a ujedno su se pojavljivali ostali, uglavnom necrkveni, izdavači vjerske literature. U novi vijek KS je ušao kao crkvena ustanova Zagrebačke nadbiskupije koja nastavlja svoje temeljno poslanje na području izdavaštva i nakladništva.

Misao dana

Ako se danas spominjemo vukovarskih i žrtava Škabrnje te ostalih mjesta, tada to, barem s vjerničke strane, ne želi biti podgrijavanje zle krvi ili zlopamćenje kao oblik nepročišćene savjesti, već radije sjećanje na žrtve koje obvezuju na rast. Kad ne bi postojala istina da se iz svakoga zla može naučiti, tada bi zlo bilo prestrašno i nepodnošljivo. Patnja ima i moć čišćenja. Katarzičnost boli i gubitaka katkad svijesti i savjesti može dati mnogo više od svakoga znanja. Danas, na obljetnicu vukovarskih stradanja, moramo se zapitati koliko smo i kao pojedinci i kao društvo naučili iz te patnje. Čišćenje pamćenja, na koje je osobito u Godini Velikoga jubileja pozivao papa Ivan Pavao II., nije kirurški zahvat kojim bismo odjednom izvadili tumor koji se proširio krvotokom. U ovom je slučaju nužno dugotrajno, ustrajno i opcionalno liječenje. A ono nije salonski, a kamo li apstraktni intelektualni posao. To je liječenje zahtjevna i sabrana usmjerenost prema onoj zbilji koja, barem kršćanima,

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.