'Najveći od svih proroka': Rođendan svetca koji slavimo kao svetkovinu

Dana 24. lipnja rođendan je jednoga velikog svetca. Neobično, doista, da liturgija Crkve postavlja u razinu svetkovine rođendane svetaca, izuzmemo li pritom Bogorodicu Mariju. Jer, svetcima je u kalendaru Crkve dies natalis – rođendan, dan njihova rođenja za nebo, dakle smrti. Jer, dan je to kada čovjek sazori za drugu dimenziju postojanja i u nju prijeđe. Rodi se za vječnost. Ime toga svetca je Ivan Krstitelj: „Najveći od svih proroka”, koji će već od majčine utrobe biti pun Duha Svetoga i dano mu je osobito poslanje pripraviti put Isusu Kristu. Sveti Augustin Ivana naziva i „međašem” između staroga i novoga saveza koji u sebi nosi „značaj drevnosti i nagovještaj novosti”. I dodaje mu jednu važnu odrednicu: „Ivan je privremeni glas, a Krist vječna Riječ od početka”.

Taj glas, da bi bio izgovoren i oblikovan u riječ – osobu, trebao je zreti ponajprije u onima koji su ga svijetu darovali. U njegovim roditeljima – svećeniku Zahariji i Elizabeti, rođakinji Isusove majke Marije. Događalo se to putem jednoga malovjerja i čuda s njime povezana. Ivan je, naime, sin roditelja poodmakle dobi, majke nerotkinje. Bijahu oni Božji ugodnici, ali bez potomka. Iako već na kao nekom zalazu, njihov je život, kada se ispunilo za to vrijeme, počeo dobivati jednu posve drugu dimenziju. Što se dogodilo? U redovitosti jedne službe u hramu Zahariji se ukaza Gabriel, anđeo navjestitelj, i objavi mu Božju volju: Vrijeme je sazrelo za dolazak sina koji će biti „doista velik pred Gospodinom” (Lk 1,5–25). Sazrelo je vrijeme za plodnost života ostarjelih, mudrih pravednika!

Međutim, Zaharija nije tada povjerovao anđelu i morao je zanijemiti, izgubiti mogućnost artikuliranja glasa u riječ ne bi li spoznaja o novome u njemu sazrela, a time i svjedočanstvo riječi koju će izgovoriti. Devet mjeseci izvanjske tišine, a unutarnjega zrenja riječi. Osmoga dana poslije djetetova rođenja progovori Zaharija da bi mu nadjenuo jedno osobito ime: Ivan. Drukčije od onih koje je narod pretpostavio, a tradicija nalagala. Progovori tada Zaharija riječima najzrelijim, pun Duha Svetoga: „Blagoslovljen Gospodin, Bog Izraelov!” Ovo je njegovo djelo! A tek Elizabeta? S kolikom je radošću i zahvalnošću ona kliktala dok joj je dijete pod srcem raslo? Ona koja je cijeli život podnosila nijemost tjelesne neplodnosti? Znala je: To joj učini Gospodin u vremenu kada se njemu svidje. U punini vremena. Možemo i zaključiti: Zrelost čovjekova, a time i plodnost, doista se ne veže uz godine hoda životom. Ona proizlazi i iz nijemosti, šutnje i sabranosti – ali pred Gospodinom i njegovom voljom. Nema doista zrelosti bez vremena tihoga i naoko besplodnoga hoda. O, kada bismo li si samo dopustili to predragocjeno vrijeme nutrinom koja raste u Bogu! Slušajući, čekajući, vjerujući! A možda je baš danas dan odluke da ćemo tako i učiniti.

* Navedeni ulomak dio je iz nove knjige sestre Veronike Mile Popić, Zrenje riječi, po kojemu je cijela knjiga dobila ime. Knjigu potražite u knjižarama ili web knjižari Kršćanske sadašnjosti.