Čitaj i rasti u vjeri: Prigodna knjiga kao dar za prvu pričest i krizmu
Poziv na predstavljanje zbirke Igora Zidića, 'Pjevač u lišću'
Poziv na predstavljanje knjige 'Zašto sam slikala?' Ljiljane Matković-Vlašić
Poziv na predstavljanje knjige prof. dr. sc. Tončija Matulića 'Bog i evolucija'
Travanjska Kana: Vjerodostojnost politike i političari na ispitu
S posebnom se pobožnošću danas prisjećamo blaženoga kardinala Alojzija Stepinca. Iz bogate riznice tekstova koje je Kršćanska sadašnjost objavila o njemu, a od kojih smo upravo ovih dana neke izdvojili i u posebnoj akciji, donosimo u nastavku dva ulomka koja na poseban način svjedoče o bl. Stepincu.
Izdvajamo ulomak iz knjige Blaženi Alojzije Stepinac. Baština koja obvezuje, autora kardinala Josipa Bozanića.
“Savjest nam je čista i mirna!” Po tome svom postojanju pozivanju na svjedočanstvo savjesti Stepinac se pred nama i pred budućim pokoljenjima pojavljuje kao Toma Morus našega vremena i kao čovjek za sva vremena. Stepinac po tome ostaje veliki propovjednik i učitelj, veliki odgojitelj kršćanske savjesti za sve ljude, a osobito za nas vjernike njegove Zagrebačke nadbiskupije. Savjest je, kako uči Drugi vatikanski koncil, “najskrovitija jezgra i svetište čovjeka gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini... Time što su vjerni savjesti, kršćani se povezuju s ostalim ljudima u traženju istine i istinskom rješavanju tolikih moralnih problema koji nastaju u životu pojedinaca i u životu društva”. I stoga, “što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje prilagoditi objektivnim normama moralnosti”. Odatle treba početi svaka duhovna i etička obnova. Ona i u svomu početku i u svomu nastavku ovisi o toj temeljnoj obnovi ljudske savjesti svakoga pojedinog čovjeka i svih nas.
***
Nadalje, Bonaventura Duda je u knjizi Razmišljam o Alojziju Stepincu među ostalim napisao:
Svoje geslo “U tebe se, Gospodine, uzdam!” Stepinac nije upisao samo u svoj grb, kao svoje geslo. Tu riječ Svetoga pisma, taj temeljni vjernički stav, on je upisao duboko u svoje srce, u svoju dušu. U Vranekovićevim dnevnicima ta je riječ stalan refren njegovih usta, kad god ih pritisne koja nova nevolja. To je njegova “strelovita molitva” koju rado i spontano ponavlja kao stalan “čin ufanja”. Nadom, ufanjem, optimizmom, pouzdanjem zrače sva njegova pisma. Dosta je pogledati te natuknice u kazalu njegovih Pisama iz sužanjstva. Tu svoju nepokolebljivu nadu u Boga on prenosi na naslovnike svojih pisama da ih ohrabri u sveopćem iskušenju i u njihovim pojedinačnim nevoljama. Iz tih pisama se vidi da je on svoje kršćanske ufanje produbljivao proučavanjem Svetoga pisma, poticajima svetih otaca i svetačkim primjerima.
U svojoj poruci za Veliku Gospu 1998. naši biskupi navode jedno od posljednjih njegovih pisama koje svjedoci u toj “ishranjenoj” kršćanskoj nadi:
“Sveti Ivan Krizostom veli lijepo, da nikada putnici i gosti na lađi ne propisuju kormilaru broda kako će voditi brod, nego sjede mirno na svojim mjestima i brigu svu prepuštaju njemu, jer je njegova zadaća, kako će lađu dovesti sretno u luku. A pitam vas, zar nije Isus, svemogući Bog, kormilar lađe svoje Crkve? I zar ne može i danas reći, kad god mu se prohtje, što je i nekada, kad je oluja prijetila potopiti lađu s apostolima: ‘Šuti i umukni!’ I oluja je u tren oka bila stišana. Kad bi se našao netko, da sumnja u moć i dobrotu Isusa Boga našega, onda ne bi bio vrijedan ni imena kršćanina, a kamoli katolika, redovnika, svećenika.”
Alojzije Stepinac bio je čovjek nade - kršćanske nade, ufanja i pouzdanja.