Preminuo o. Bono Zvonimir Šagi

Hrvatski redovnik kapucin o. Bono Zvonimir Šagi preminuo je 16. studenoga 2020. u Varaždinskoj općoj bolnici. Kao uzrok smrti navodi se plućna embolija, vjerojatna komplikacija zaraze koronavirusom, s kojom se o. Bono, s drugom subraćom redovnicima u varaždinskom kapucinskome samostanu, suočio prije dvadesetak dana. O. Bono ispočetka se hrabro nosio sa zarazom, vjerujući da će pobijediti opaki virus, govoreći da ima blage simptome i da mu u vrijeme inkubacije virusa najteže pada izolacija od subraće, prijatelja i župljana. Trpeći svoje boli, tješio je sve oko sebe pozivajući na strpljivost i nadu u ovim teškim vremenima virusne pandemije. Njegovo bolestima načeto i iscrpljeno tijelo otpustilo je dušu o. Bone za povratak k izvoru života, Bogu Trojedinome.

O. Bono jedan je od najistaknutijih hrvatskih teologa poslijekoncilskoga razdoblja i sigurno jedan od najpoznatijih hrvatskih teologa novijega vremena. Za razliku od svojega brata, o. Tomislava Janka Šagi-Bunića, glasovitoga hrvatskog teologa, koncilskoga perite zagrebačkoga nadbiskupa Franje kardinala Šepera, o. Bono nije se posvetio profesorskoj službi na teološkom fakultetu, ali je od najranijih dana svoje teološke formacije redovito istraživao i pisao na području teološke i kršćanske literature.

Područje njegovoga teološkog zanimanja jesu liturgija i pastoral, socijalni nauk Crkve, teološka analiza crkvene i društvene zajednice, odnos Učiteljstva i teologije, karizme i institucije, mjesto, uloga i angažman kršćanskih vjernika laika u Crkvi i društvu, redovništvo i kateheza. U svojim istraživanjima oslanjao se na tri stvarnosti koje su bile trajno vrelo njegova istraživalačkoga rada: evanđelje, nauk i život prvih kršćanskih zajednica, Drugi vatikanski koncil te stvarni izazovi za konkretni život Crkve u sadašnjim povijesnim, društveno-političkim i kulturnim okolnostima.

S drugim poslijekoncilskim teolozima koji su djelovali naročito u bliskoj suradnji vezanoj uz Kršćansku sadašnjost, o. Bono razvijao je tzv. „kontekstualnu teologiju“ i „teologiju stvarnosti“, teološko tumačenje znakova vremena u konkretnoj povijesnoj situaciji u kojoj se sada kršćani nalaze kao „sol zemlje“ i „svjetlo svijeta“, kao onaj poseban dio naroda, čovječanstva i zemaljske stvarnosti koji je odgovoran za svakoga, a ponajviše za one najslabije među ljudima. Dijalog i mir dvije su ključne teme koje prevladavaju u svemu pisanom stvaralaštvu o. Bone. U raznim prigodama pozivao je na dijalog, kako onaj između Crkve i društva, između vjernika i nevjernika, među kršćanima i religijama, među humanistima neistomišljenicima tako i unutar Crkve i kršćanskih zajednica.

Kao dobar poznavatelj međuljudskih odnosa cijelo vrijeme svojega teološkog istraživanja, pisanom i izgovorenom riječju, pozivao je na dijalog u istini, pravednosti i ljubavi, parafrazirajući i usvajajući želju i nakane pape Ivana XXIII., svodeći glavno značenje događaja Drugoga vatikanskog koncila na poziv Crkvi ući u dijalog sa svima, bez izuzetaka, u traženju istine, ili barem iskazivanja pravednosti prema drugome, a uvijek u ljubavi bez obzira na mogućnost suglasja i dogovora.

Jedan je od najboljih poznavatelja nekoliko uzastopnih povijesno-kulturalnih razdoblja u novijoj povijesti svijeta: blokovska podjela i hladnoratovska klima nakon Drugoga svjetskog rata, samoupravno socijalističko društvo u bivšoj Jugoslaviji, tranzicijski procesi u suvremenom hrvatskom društvu i demokratsko uređenje društva u Republici Hrvatskoj, čemu je i posvetio najveći dio svojih teološko-publicističkih radova te se tom vrstom kršćanske literature profilirao kao jedan od najznačajnijih hrvatskih publicista poslijekoncilskoga razdoblja.

Kontekstualnost njegove teologije upućivala ga je kroz dugi niz godina na poticanje plodonosnoga kršćanskog života u konkretnoj stvarnosti socijalističkoga društveno-političkoga uređenja u bivšoj državi, koji je nužan kako bi se premostila desetljeća potiskivanja kršćanske vjere na rub javnosti i relevantnosti i kako bi se spremno dočekalo novo vrijeme demokratskih sloboda u kojem je slobodne i pravedne odnose u društvu tek potrebno graditi i za njih snositi odgovornost pred Bogom i narodom. U stalnoj osjetljivosti za krhkost mira, o. Bono znanstveno i na druge način promicao je dijalog kao put mira, surađujući sa svim onim hrvatskim intelektualcima koji su na bilo koji način doprinosili mirotvornoj ideji i mirotvornim zalaganjima na ovim našim prostorima povijesno obilježenima sukobima, mržnjom i osvetom kao stalnoj prijetnji miru i društvenome razvoju. Ta teologija stvarnosti, koja ne podcjenjuje akademsku, ali je radije stavlja u kontekst visokoznanstvenih ili sveučilišnih ustanova, literarnom formom preferira onu publicističku, a ne manje raspoznatljivom biva u pastoralnom, osobito katehetskom i propovjedničkom angažmanu o. Bone. Prepoznat po svojoj iznimnoj dubini teološkog promišljanja i jednako zapaženoj teološkoj erudiciji, o. Bono čest je sudionik teoloških simpozija i tečajeva, čest sugovornik u crkvenim i jedan od rijetkih hrvatskih teologa novijega vremena koji je podjednako često pozivan u svjetovne medije. Visokoznanstvene ustanove, poput Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, prepoznale su u o. Boni vrijedan i plodonosan teološki prinos te su njegove knjige uvrštavane u popise preporučene literature u okviru filozofsko-teološkog studija, naročito u području pastoralne teologije i socijalnoga nauka Crkve.

Pater Bono, kako se obično naziva među djelatnicima Kršćanske sadašnjosti, jedan je od prvih i najdugovječnijih suradnika ove ustanove Zagrebačke nadbiskupije. Među onima koji su stvarali i razvijali Kršćansku sadašnjost – poslijekoncilsku crkvenu i narodnu instituciju hrvatskoga naroda i svih ljudi dobre volje na ovim zemljopisnim prostorima, a u nekim povijesnim trenutcima i puno šire – otac Bono spada među nekolicinu čiji se prinos smatra neizmjernim. Karizmatičnome trolistu Kršćanske sadašnjost – Josipu Turčinoviću, Vjekoslavu Bajsiću i Tomislavu Janku Šagi-Buniću, među najodanije promicatelje koncilske obnove na način i u okvirima djelovanja Kršćanske sadašnjosti, pripada o. Bono Zvonimir Šagi.

On je ponajprije autor niza knjiga u izdanju Kršćanske sadašnjosti koje se sve odreda ističu po aktualnosti tema za sadašnjost Crkve i društva, ali također se neumorno angažira u redakcijskim i uređivačkim poslovima vezanim uz revije Svesci, AKSA, Služba riječi i dr. Također je urednik zapaženijih književnih ostvarenja koja se tiču povijesno-crkvenih istraživanja i srodnih područja. Jedan je od najstalnijih pisaca u kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana u kojoj je autor njezinih najznačajnijih kolumni.

U organizacijskim strukturama Kršćanske sadašnjosti odigrao je značajnu ulogu, osobito u jednom od najtežih razdoblja ove nakladničke kuće, u vrijeme Domovinskoga rata i poraću, kada svi radom i životom iscrpljeni utemeljitelji i neumorni graditelji velikoga djela nakladničke provedbe poslijekoncilske obnove odlaze u vječnu domovinu. Predsjednik je Nadzornoga i Upravnoga odbora, odnosno Skupštine Kršćanske sadašnjosti od 1992. do 2009. godine. U tome razdoblju ostaje zapamćen kao mudar poznavatelj crkvenih, društvenih i nakladničkih prilika, kao konstruktivni pomiritelj staroga i novoga, uvijek spreman za nove pothvate i izazove, iskreno se sam radujući i potičući radost kolega i suradnika za oduševljeno življenje i svjedočenje kršćanske vjere na način i u skladu s obilježjima specifičnoga poslanja kakvo se pretpostavlja na području kreativnih nastojanja u susretanju vjere i društva, vjere i kulture.

O. Bono, i sam njegovim članom, trajno govori i piše istinu o Teološkom društvu Kršćanska sadašnjost, svojedobno uredivši sa suradnicima i posebno izdanje knjige dokumenata iz koje je svim dobronamjernim ljudima dostatno jasna povijest i uloga TDKS-a u razvoju suvremene hrvatske crkvenosti. Nažalost, za života je znao biti na udaru neopravdanih i neutemeljenih kritika koje svaku vezu s Teološkim društvom Kršćanska sadašnjost smatraju neoprostivom. A takvima je oprostio, pozivajući i druge na oprost, jer zločesti ljudi ne znaju što čine, a ako znaju, vrijedni su sažaljenja i pomoći.

Na svemu tome zahvalni, djelatnici Kršćanske sadašnjosti žale za gubitkom voljenoga promicatelja mnogih dobrih i vrijednih inicijativa i sudionika u mnogim takvim pothvatima koji su svi ad maiorem Dei gloriam. Uzdajući se u njegov nebeski zagovor, pridružuju se molitvama tolikih vjernika s kojima je o. Bono dijelio dobro i zlo i podnosio žegu dana, zavrijedivši na zemlji poštovanje, a u Očevu krilu, uzdamo se, vječnu okrjepu i smiraj.

Stjepan Brebrić

Izbor djela o. Bone Zvonimira Šagija u izdanju Kršćanske sadašnjosti

O. Bono kao dugogodišnji suradnik u Kršćanskoj sadašnjosti ostavio je neizbrisiv trag. Godine 2019. objavljen je njegov niz Pastoralne duhovne vježbe – riječ je tri knjige koje nose identični naslov, a tematska i namjenska razlika naznačena je u podnaslovima knjiga pa prvi svezak nosi podnaslov Crkva – otajstvo zajedništva u Kristu Velikom svećeniku i nastala je uz Svećeničku godinu 2009. Drugi svezak podnaslovljen je Biti čovjek vjere, nade i ljubavi u globalno otvorenome svijetu, dok treći nosi podnaslov Vjerovati – moliti – živjeti – djelovati. Od ostalih naslova tu su knjiga homilija Svaki dan u zrcalu Božje riječi. Svagdanje homilije (2014.), Riječ Božja u promišljanju trenutka. Homilije u nedjelje i blagdane A B C (2009.), Molitva i misli mira u vrijeme rata. Homilije u dane molitve za mir i domovinu (2007.), Prag na trag. Četrdeset godina Drugog vatikanskog koncila (2006.), Put i usput redovništva. Četrdeset godina od Drugog vatikanskog koncila (2005.), Na poprištu redovničke obnove (2004.), Sa svjetiljkom vjere u društvenoj zbilji. Promišljanja sadašnjeg crkvenog trenutka (1999.), Da sol ne obljutavi. Kršćanski pristup društvenim problemima (1999.), Laici i svjetovna dimenzija Crkve (1995.), Izazovi otvorenih vrata (1993.), Traganja za novom crkvenom praksom (1982.).

Životopis

O. Bono, sin  Stjepana Šagija i Ane r. Bunić, rođen je 11. prosinca 1932. godine u Brodarovcu u Varaždinskoj županiji. Osnovnu školu pohađao je u Druškovcu i Maruševcu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. U kapucinski red stupio je 17. rujna 1950. u Varaždinu, doživotne redovničke zavjete položio je u Zagrebu 4. listopada 1955., za svećenika je zaređen 2. studenoga 1958. u Varaždinu, a svoju mladu misu održao je 9. studenoga 1958. u Maruševcu.

Diplomirao je teologiju 1959. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U ožujku 1961. poslan je u Varaždin po želji nadbiskupa Franje Šepera da pripremi osnivanje župa sv. Vida u Varaždinu i sv. Mihaela u Sračincu. Od 1961. vrši službu župnika župe sv. Vida u Varaždinu, uz to je još od 1965. – 1971. upravljao i župom Sračinec. Službu župnika župe sv. Vida obavljao je do svoje 75. godine kada je prema propisima crkvenoga prava dao ostavku na tu dužnost u srpnju 2008. godine. U više mandata bio je i gvardijan Kapucinskoga samostana u Varaždinu.

U pet trogodišnjih mandata bio je biran za provincijala Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića (1973. – 1982. i 1988. – 1992.) i u jednom mandatu (1976. – 1979.) predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara (svih provincijala) u tadašnjoj Jugoslaviji (KVRPJ). Aktivno je sudjelovao na četiri generalna kapitula Reda u Rimu i svojim doprinosom sudjelovao u pokoncilskoj obnovi redovničkih pravila i kanonskih propisa glede redovnika.

Od 1984. do 2005. godine kolumnist je u katoličkoj obiteljskoj reviji Kršćanske sadašnjosti Kana (kolumna Pitanje sadašnjega trenutka), za koju je potom pisao sve do svoje smrti. Od 1987. do 1992. glavni je i odgovorni urednik AKSA-e (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti), a od 1993. do 2002. godine glavni urednik revije za propovjednike Služba Riječi, koju također izdaje KS. U toj je reviji napisao devet godišta homilija za sve nedjelje i blagdane u godini. Objavljuje članke u raznim časopisima: Svesci, Bogoslovska smotra i dr., te sudjeluje na teološkim i drugim simpozijima, javnim tribinama itd.

Za svoj rad dobio je mnoga priznanja i nagrade: nagradu „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskog novinarskog društva za kolumnu 1996. godine, plaketu Grada Varaždina 1996. godine, nagradu Varaždinske županije za životno djelo godine 2002., 2008. proglašen je počasnim građaninom općine Maruševec, a 2014. dobio je odlikovanje „Red Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića“. Visoko evanđeosko teološko učilište u Osijeku dodijelilo mu je 2014. Ekumensku povelju, a u prosincu 2018. godine primio je Nagradu za životno djelo za 60 godina svećeništva, unaprjeđenje i promicanje teološke znanosti te za sveukupni doprinos u znanstvenom i kulturnom životu grada Varaždina te Nagradu za životno djelo za dugogodišnji medijski rad u širenju Radosne vijesti i dijaloga u Crkvi i društvu na tragu Drugoga vatikanskog sabora.

Preminuo je u varaždinskoj bolnici u ponedjeljak 16. studenoga 2020. u 21:42.