Teološki četvrtak: Markantun de Dominis - sjećanje i zaborav

Zagreb, (IKA) – Mjesečna tribina „Teološki četvrtak u organizacijiKršćanske sadašnjosti u četvrtak, 19. svibnja u Nadbiskupijskom pastoralnominstitutu u Zagrebu imala je temu „Markantun de Dominis - Dokle seže izgon izsjećanja?.

Uvodeći u tribinu, Anton Šuljić je rekao, kako se ovim želireflektirati ne samo na prošla vremena, nego naprosto na činjenicu da jeMarkantun de Dominis (1560.-1624.) takav kakav je bio i tko je bio u našemnarodu ostao relativno malo poznat, gotovo pa nepoznat. Stoga se ovim na jedanpregledan način želi približiti toga velikana, znanstvenika i biskupu osuđenomkao heretiku, te u konačnici spaljenom.

Prof. Miljenko Domijan, Rabljanin, povjesničar umjetnosti idugogodišnji glavni konzervator Ministarstva kulture RH predstavio De Dominisovživot u kontekstu vremena u kojem je živio.

Izlaganje pratila je prezentacija s nizom ilustracijavezanih upravo uz De Dominisovo vrijeme, što je dalo dodatnu vrijednost, teprisutnima pomoglo da se još više užive u lik i djelo ovoga velikana i vremenau kojem je živio i stvarao.

Domijan je uvodno pojasnio da je gotovo osjećao obvezu da sepredstavi de Dominisov život, ali i okolnosti koje su određivale taj život kojesu i političke i socijalne, i teološke, unutar i van Crkvene okolnosti, što jeu konačnici formiralo vrlo osebujan život. Krenuo je od opisa samoga Raba iobitelji de Dominisa koja se osobito spominje u 13. stoljeću. U tom jekontekstu ukazao i na istraživanja, te naglasio kako se njegova obitelj ustvarizvala Domnianić. Ta plemićka obitelj od srednjeg vijeka dala je bilježnike,zemljoposjednike, biskupe. Biskup Ivan bio je suradnik pape Pija II., a Antun senjskibiskup koga je naslijedio sam Markantun. De Dominis rano djetinjstvo provodi uhrvatskom kolegiju u Loretu, a potom u Novellari postaje član Družbe Isusove.Studij nastavlja u Veroni, ali usporedno već predaje neke prirodoznanstvenepredmete. Potom u Padovi studira i doktorira teologiju, nastavlja predavanjemprirodoznanstvenih predmeta, ali se i bavi prirodoznanstvenim istraživanjima.On je prvi koji je prepoznao karakter duge i kako nastaje, a bavio se i temomplime i oseke koje je pravilno procijenio. Naime, prepoznao je da magnetskesile Mjeseca i Sunca uzrokuju plimu i oseku. Kao prekretnicu u životu deDominisa prof. Domijan je istaknuo osvajanje Klisa od strane Turaka. Tu jepredvodeći uskočke čete 1596. poginuo njegov stric Antun. De Dominis izlazi izDružbe Isusove, te odlazi u Rim, a potom biva imenovan senjskim biskupom, i tozato što je znao hrvatski, za razliku od drugih kandidata. U nastavku jepredavač opisao probleme koji su zatekli biskupa de Dominisa, poglavito onevezane uz uskoke, zbog čega je naposljetku pobjegao u Rim. Nakon smrtisplitskog nadbiskupa Domenica Foconija, na zamolbu Splitskoga kaptola iGradskoga vijeća preporukom, papa Klement VIII. imenuje ga njegovimnasljednikom.

Prof. Domijan je istaknuo kako je de Dominis proširiosplitsku katedralu, nekadašnji mauzolej. Unatoč sukobima s mjesnim klerom,stječe veliki ugled, jer je za vrijeme kuge koja je harala Splitom i u kojoj jeod oko 3 900 stanovnika umrlo njih 2 000 ostao u gradu s oboljelima i pomagao.U Splitu de Dominis piše i svoje životno djelo „De republicaecclesiastica u kojem se zalaže za dijalog unutar Crkava i njihovoujedinjenje što ga čini pretečom ekumenizma, no piše i kritizira Crkvu, te mupapa Pavao V. sugerira da se odrekne stolice splitskoga nadbiskupa, što ukonačnici čini 1616. Odlazi u Veneciju, a potom planira bijeg u Englesku, no sidejom ujedinjenja Crkava. Predavač je naglasio kako se de Dominis nikada nijeodrekao katoličanstva. U Londonu je dočekan s najvećim počastima, a osobno gadočekuje i ugošćuje nadbiskup Canterburyja. Na Cambridgeu mu je dodijeljendoktorat teologije, te je tako postao prvi Hrvat koji je na nekom engleskomsveučilištu dobio tu titulu. U Engleskoj je na latinski preveo i objaviopovijest Tridentskog sabora Paola Sarpija. Prof. Domijan je istaknuo kako je deDominis bio impresioniran prvom Crkvom i prvim crkvenim ocima, a sv. Ciprijanmu je bio uzor. Zalagao se za kolegijalitet biskupa, što je legalizirano naDrugom vatikanskom koncilu. Stoga možemo reći da je on u tom vidu biosvojevrstan „prorok.

Na poziv pape Grgura XV. unatoč odgovaranjima u Engleskoj,vraća se u Rim, gdje je po dolasku na papinsku stolicu Urbana VIII. najvećegpape protureformacije bio utamničen, te je 8. rujna 1624. umro u Castel SantAngelo, po službenoj verziji od upale pluća. Od prosinca iste godine dozavršetka postupka lijes mu je čuvan u samostanu Svetih Apostola. Proglas onjegovoj krivnji donesen je u crkvi Santa Maria sopra Minerva, te je izvješenna svim rimskim crkvama. Po odredbi njegov leš je zajedno s njegovim djelima,portretima i slikama spaljen na Campo di Fiori, a pepeo bačen u Tiber.

Na kraju predavanja prof. Domijan je još jednom podsjetio nade Dominisove riječi „ja nemam drugog utočišta osim Boga. Ja sam katolik,a za njega biti katolik značilo je biti pripadnik opće vjere. Također jeistaknuo kako je Josip Turčinović upozoravao na neke njegove pogreške utumačenjima ekleziologije, no rekao je „kad bi bilo novoga suda, pred sudištene bi više mogao izaći on sam bez svojih sudaca. Domijan je zaključiokako je najzaslužniji za otkrivanje de Dominisa Ante Maletić koji je započeo sobjavljivanjem njegovih djela, no nažalost u tome ga je preminula smrt.

Nastavljajući se na prethodnika prof. Anton Šuljićprogovorio je o recepciji Markantuna de Dominisa u Katoličkoj crkvi danas,odnosno kako ga percipira katolička teologija i hijerarhija.

Niti nakon 390 godina u Crkvi u kojoj je nikao, djelovao i ukojoj je umro, a koja ga je osudila i spalila, u službenim instancijama nijeučinjen značajniji pomak barem u ublaživanju osude koja prekriva njegov lik idjelo, rekao je Šuljić. Govoreći o samom odnosu domaće crkvene javnosti premade Dominisu, Šuljić je iznio mišljenje kako je „odnos bolji nego prijestotinjak godina kada je uglavnom bio prepušten predrasudama i čestoneutemeljenim i strastvenim kritikama.

Otkrivao ga je koliko je umio i uspio Franjo Rački ipridonosio da se taj teolog i znanstvenik otme pepelu koji je prekrivao injegovu osobu i njegovo djelo. Jednako tako njegove je tragove slijedio i ŠimeLjubić, a u novije vrijeme o njemu su s dosta simpatija u znanja pisala dvojicateologa dr. Josip Turčinović i akademik Ivan Golub.

Turčinović i u pogledu de Dominisa predstavlja onu maticuteološke katoličke misli koja se usuđuje pomicati granice, ne mireći se spredrasudama i vrednovati stečevine, Golub iznoseći činjenice i bacajućievanđeoski snop svijetla na de Dominisova učenja podiže tihe spomenike ivrijedne putokaze. Šuljić je nadalje spomenuo i biskupa Milu Bogovića, koji oMarkantunu de Dominisu kao senjskom biskupu govori u pozitivnim crtama.Spomenuo je i kako je više teologa pisalo svoje magistarske radove i doktorskedisertacije o de Dominisu. Napisan je i određeni broj knjiga, a najveći sepomak dogodio izdavanjem njegovih djela. Također je spomenuo i druge svećenikeistraživače koji su se bavili de Dominisom: Nikola Bulat, Slavko Kovačić,Franjo Pšeničnjak, Mladen Parkov.

U zaključnom dijelu, Šuljić je naglasio kako „sumnje uispravnost odluke o spaljivanju izražene kako na sjednici kardinala iinkvizitora, tako i naknadno nisu zašutjele u svijestima i savjestima mnogihkršćana do danas. Tako Marco Antonio Cappelli, OFMConv. kvalifikatorSvetog oficija sumnja u opravdanost izrečene osude o spaljivanju.

Bit će nužno, kako je isticao Turčinović, zaboraviti ubojitesrditosti prema Markantunovoj naravi i prema njegovu djelu koje se čestoprosuđivalo tom istom ubojitom srditom pristranošću, ali i strašljivošću, teotvorena srca prionuti istinskim evanđeoskim i eklezijalnim nadahnućima kojaproizlaze iz njegove misli, rekao je Šuljić. Podsjetio je kako je sv. IvanPavao II. u Jubilejskoj 2000. godini molio za oproštenje grijeha sinova Crkvekoje su počiniti tijekom povijesti. U tom je kontekstu upitao „je li mogućevjerovati da se to odnosi i na de Dominisovu osobu, ali i na njegove suce ipogreške koje su učinjene prema jednome nadbiskupu i teologu, sve ako njegoveteze nisu u cijelosti prihvatljive?

Smijemo li vjerovati da geslo ove Svete godine „Milosrdnikao Otac obuhvaća i one koji nisu bili savršeni ili su čak pogriješili, aipak su zavrijedili da im se skine „damantio memoriae - progon izsjećanja, baš onako kako to do danas prati našega de Dominisa? Je lidošlo vrijeme da „damnatio memoriae - izgon iz sjećanja, kojem je deDominis u svojoj vlastitoj Crkvi nakon smrti i spaljivanja bio temeljitopodvrgnut, konačno zamijeni oprost, rehabilitacije i temeljita revalorizacija?Naime, u međuvremenu su svoju rehabilitaciju doživjeli Galileo Galilei iGiordano Bruno. Posve bi bilo logično od katoličkoga episkopata u Hrvatskojočekivati da se i snažnije i iskrenije negoli do sada založi da se barem skineosuda s de Dominisa, smatra Šuljić. Još jednom je naglasio kako se ovim„željelo vratiti ne samo poljuljano, nego i pogaženo dostojanstvo Markantuna deDominisa velikoga čovjeka znanosti, Crkve i ekumenizma.