U sjećanje na iznimnog teologa i nakladnika Josipa Turčinovića i 'Sveske'

U tiskanom izdanju Novog lista od 10. siječnja 2022. objavljen je prilog "U sjećanje na iznimnog teologa i nakladnika Josipa Turčinovića i u povodu 55. godišnjice objave prvog časopisa Svesci - Kršćanska sadašnjost". Članak, uz dopuštenje, prenosimo u cijelosti: 

Oživjeli tisak i formiranje nove generacije teologa 

Sveske je sa zanimanjem prihvatio sav naš intelektualni svijet, ne samo u Crkvi nego od Akademije preko Sveučilišta, kazalištnih i filmskih radnika do političara. Izazvao je pozitivne reakcije i u postojećim javnim kulturnim glasilima. Vidjelo se da to nije bio govor u prazno

Vjerojatno bi o Kršćanskoj sadašnjosti (KS) mogao preciznije govoriti netko drugi, netko izvan nje, iz veće udaljenosti. Opet, s druge strane, nije naodmet čuti ni nekoga tko je stalno pozna u njezinu rastu iznutra. Dakako da je ne mogu izbjeći te u nekim ocjenama i gledanjima ne budem možda odviše osoban, a bit ću u svakom slučaju fragmentaran, jer iako je povijest KS-a relativno kratka, ona je s druge strane izuzetno dinamična čak i burna i dio veoma složenih odnosa i događanja kod nas zadnjih decenija.

Prvo, mislim da je KS izrazito pokoncilska hrvatska katolička i narodna ustanova. Ona je formalno konstituirana 1968. godine. Ali njezini počeci sežu ranije: u ono veoma zanimljivo i kratko razdoblje šezdesetih godina u kojem se kod nas bilo tako mnogo toga dogodilo. Jer njezini dalji počeci idu na neki način, ako hoćete, čak do prvih koraka poslijeratne obnove katoličkoga tiska i intelektualnoga stvaralaštva. Isti ljudi koji su pokrenuli KS sudjelovali su naime u svim onim inicijativama koje je bio pobudio Koncil, a među njima je bila jedna od najznačajnijih upravo oživjeli tisak i formiranje nove generacije teologa. Dakako da ne smijemo zaboraviti da nekako zajedno s Koncilom pada i promjena sveukupne klime u našoj zemlji, posebno u odnosu prema vjeri i Crkvi. S krajem Koncila podudara se kraj tzv. Rankovićeve ere. To je istodobno trenutak ponovne uspostave diplomatskih odnosa između Jugoslavije i Svete Stolice. 

Početci „Kršćanske sadašnjosti“

Što se samog tiska tiče postojao je otprije u Hrvatskoj jedan novopokrenuti list, kao neki prednavještaj novog razdoblja, predšasnik sadašnjeg Veritasa, ondašnji Glasnik sv. Antuna Padovanskog. U Makarskoj je pokrenuta Služba Božja, a zatim je početkom Koncila počeo izlaziti Glas s Koncila, isprva kao ciklostilski bilten koji je prve godine pratio rasprave u koncilskoj dvorani i događanja oko Koncila te o njima kratko izvještavao. Pokrenuo ga je bio čovjek iz istoga kruga i iste generacije, o. Zorislav Lajoš, kaptolski franjevac, čovjek pun inicijativa i neutrudiv radnik (poginuo je kasnije nesretno na cesti). Taj bilten je s neočekivano pozitivnim odjecima Koncila na našem tlu ubrzo preobražen u novine koje su dobile i nove urednike i, prošavši niz mijena, žive i danas kao sigurno najglasnija riječ u ovoj Crkvi.

Nešto prije obnovljen je i časopis Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu – Bogoslovska smotra, a nešto kasnije, potkraj Koncila, pokrenuta je – za ono vrijeme izuzetno važna institucija: Koncilska tribina. Održavala se u crkvi sv. Blaža, odnosno u zagrebačkoj katedrali. Ona je pokazala da postoji veliko zanimanje za dublja vjerska pitanja. Neopisiv je doživljaj bila – nakon višedecenijskog muka – ta javna teološka i vjernička riječ, koja se tada počela ugrađivati i u javno mnijenje. Iako je, nažalost – a nikad nisam uspio pravo shvatiti kako i zašto – ta tribina ubrzo izdahnula, ona je bila, ozbiljnošću postavljenih tema, nedvosmislen signal da je religiozna glad u nas takva i tolika da joj je potrebna krepkija teološka i duhovna hrana; veći i temeljiti tekstovi. Eto, u to doba padaju bliži počeci KS-a. Koliko su osvježenje svi ti događaji bili, kolika novost – to samo njihovi suvremenici pravo znadu.

Produbljivanje koncilskih tema

Neposredne pak priprave za stvaranje KS-a vode nas izravno u koncilsku dvoranu za tisak (Sala stampa). Tamo su se skupljali novinari i teološki pisci iz najrazličitijih kršćanskih izdavačkih kuća. U taj je trenutak u svijetu općenito cvala teološka i religiozna literatura. Tamo smo nekolicina nas sasvim samoinicijativno molili izdavače da nam šalju gratis svoje novine, časopise i knjige i da nam dopuste prevoditi i objavljivati i veće članke – ako budemo mogli – za koje smatramo da su posebno važni i zanimljivi za našu sredinu koja je desetljećima bila izvan tijekova razvitka svjetske religiozno-teološke misli i izvan svjetskih religioznih gibanja. Naišli smo na veliko razumijevanje i širokogrudnost. To je bilo veliko ohrabrenje. Tako se za Božić 1966. pojavio prvi broj časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost. Model mu je bio vrlo jednostavan: dok je Glas Koncila (GK) bio novina koja je izvještavala o događajima i komentirala ih, novopokrenuti časopis trebao je poslužiti produbljivanju velikih koncilskih tema: od izrazito stručnih istraživanja i poruka sa svih područja crkvenosti i teologije, ekumenizma, dijaloga s ostalim vjerama, suvremenim svijetom, njegovom kulturom i ateizmom do praćenja suvremenog stvaralaštva u književnosti, filmu, kazalištu i uopće suvremenih gibanja i misaonih napora. Svi ti horizonti u to su se vrijeme uzbudljivo širili pred očima i samim urednicima kao neslućena otkrića. Kao u nekom ocrtu još se uvijek mogu pročitati u uvodnoj riječi prvoga broja Svezaka.

Tekstovi su se birali i prevodili iz velikih svjetskih časopisa. Bio je to visok intelektualni digest. U to vrijeme i nismo mogli drugo. Bile su to godine kad još nismo imali dovoljno domaćih teoloških stručnjaka. Tek su se tada počeli dobivati pasoši pa su mladi ljudi mogli odlaziti van na specijalizacije (i ja sam osobno čekao svoj pasoš punih osam godina i dobio ga tek nakon završenih svih studija i položenog doktorata).

Nismo mogli ni sanjati na koliki će odjek taj časopis naići. Rekao bih da ga je sa zanimanjem prihvatio sav naš intelektualni svijet, ne samo u Crkvi, nego od Akademije preko Sveučilišta, kazališnih i filmskih radnika do političara. Izazvao je pozitivne reakcije i u postojećim javnim kulturnim glasilima. Vidjelo se da to nije bio govor u prazno. Nitko nije mogao očekivati onoliku nakladu za takav časopis (prvi brojevi su se tiskali između 5.000 i 10.000 primjeraka; tvrdili su nam da je to bio znanstveni časopis s najvišom tiražom u zemlji). Kasnije su se stali pojavljivati drugi teološki časopisi, pa je naklada padala, a i prilike su se mijenjale. 

Rubrike pretvorene u naslove biblioteka

Uspjeh časopisa i odjeci na pokrenute teme pokazali su odmah da je i ovakav jedan časopis – izlazio je mjesečno – premalo za svu širinu otvorenih pitanja. Nametnula se potreba za knjigama toga roda. Tako su se rubrike Svezaka stale pomalo pretvarati u naslove biblioteka-nizova. Prvi je nastao niz „Dokumenti”, a prvi tiskani dokument bio je Populorum progressio – socijalna enciklika pape Pavla VI. Slijedio je Ekumenski direktorij itd. 

Prva veća samostalna knjiga bila je Dinamika provizornoga – simboličan naslov – protestanata iz Taizea Rogera Schutza, a preveo ju je i za objavljivanje predložio istarski biskup dr. Dragutin Nežić. Ta je knjiga izazvala drugu – Ali drugog puta nema Tomislava J. Šagi-Bunića – posvećenu u cijelosti problematici Koncila. Bila je to prva (i do danas jedina o svom rodu) temeljita, izvorna i relativno iscrpna informacija kod nas o koncilskom događanju. Djelo se ubrzo rasprodalo i moralo se nanovo tiskati. Tako je jedna knjiga stala izazivati drugu, iako ih je bilo koji nisu vjerovali da ima smisla takvo što tiskati, jer što će to našem neukom puku. Sav se taj tad naime isprva odvijao unutar Hrvatskog književnog društva Sv. Ćirila i Metoda, nekadašnjeg Društva sv. Jeronima. Ali čim su se stvari stale razvijati naglije, čim su neočekivano počeli odjeci na te nove teme, što je nametnulo nova stajališta, novi stil rada – sasvim prirodno su se pojavile i prve veće teškoće a ponekad i unutarnje napetosti, jer se stoljetne institucije ne mijenjaju ni brzo ni lako. Pogotovo je to bilo prirodno zato što su nosioci novoga stila, novih tema i htijenja bili ujedno ljudi nove generacije, koja je stasala poslije rata. 

Vrli muževi stare generacije teologa upravo su bili poumirali (Živković, Bakšić, Pavić i dr.), a brojni zreli preživjeli ljudi godinama nisu mogli sa svojim rukopisima u javnost. Kad se sada pojavila prilika, njihovi su tekstovi odjednom bili iz nekog drugog podneblja.

Ukratko, inicijativa započeta Svescima nije mogla organizacijski, radno ostati u okvirima u kojima je započela. Intervenirao je i kardinal Šeper rekavši: „Nema smisla trošiti energije. To su dva stila. Svaki ima svoju vrijednost. Ali započnite nešto novo sami” – izdao je dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost”. Bilo je to 22. veljače 1968., dakle prije punih petnaest godina. U dekretu kardinal Šeper kaže: „Organska i djelotvorna provedba koncilske obnove kod nas ovisi o dubljem i širem poznavanju koncilske misli, nastojanja i gibanja. Da bi se taj cilj što bolje postigao, korisno je da se posebno povedu napori oko istraživanja i dokumentacije koncilske misli i problematike te da se stvori što šira mogućnost informacije u tom pogledu.“

Josip Turčinović, Kršćanska sadašnjost u pokoncilskoj obnovi (Jeke jednoga Koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.)

Josip Turčinović

Hrvatski teolog, kulturni djelatnik i nakladnik (Sveti Petar u Šumi, 30. rujna 1933. – Zagreb, 3. listopada 1990.). Studij teologije završio na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1952. – 1960.); za svećenika zaređen 1958. u Pazinu. Slavistiku i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1962.). Profesor na Visokoj bogoslovnoj školi u Pazinu (1962. – 1964.), potom profesor istočnoga bogoslovlja, crkvenoslavenskoga jezika i dogmatske teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1964. – 1990.). Bio je suutemeljitelj ekumenskoga časopisa Poslušni Duhu, teološkoga časopisa Svesci – Kršćanska sadašnjost, kojoj je bio i ravnatelj; prv pročelnik Instituta za teleološku kulturu laika (1968.).

Istaknuo se kao znalac (proučavao djelovanje sv. Braće Ćirila i Metoda, pionira ekumenske misli K. Pejkića, A. Vrameca i M. A. De Dominisa) i promicatelj ekumenske teologije. U nakladi Kršćanske sadašnjosti realizirao je prvo svečano izdanje Rimskoga misala, Časoslov naroda Božjega, Evanđelistar, te, s osobitim uspjehom, Bibliju i Ilustriranu Bibliju mladih, koja je prevedena na desetak jezika i dr. Realizirao je dokumentarne filmove Katolička crkva u Hrvata (1971.), Marija Bistrica (1972.), Na putu pomirenja – hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim 1975. (1978.) te napisao i postavio skazanje Trinaest stoljeća kršćanstva (izvedeno u zagrebačkoj katedrali 1984.), u kojem je problematizirao poslanje Crkve u kontekstu komunističke vladavine. Utemeljio je i informativnu agenciju AKSA (Aktualnosti Kršćanske sadašnjosti). Glavna djela: Katolička crkva u južnoslavenskim zemljama (1973.), Bugarin Krsto Pejkić – misionar Podunavlja (1973.), Antun Vramec – sporni hrvatski teolog (1995.).

www.enciklopedija.hr

Iz uvodnika prvoga broja

...Cilj Svezaka je da pred čitatelja što neposrednije iznesu misaona kretanja, duhovna zalaganja, kršćanska svjedočanstva, dijagnoze stanje, oštrinu današnjih čovjekovih problema i pokušaja da se riješe.

Donost će u prijevodu ili zgusnutoj obradi članke, studije, knjge i druge spise iz najrazličitijih publikacija po svijetu koje svjedoče o aktivnoj i stvarnoj kršćanskoj prisutnosti u suvremenoj muci i radosti čovječanstva....

Svesci – Kršćanska sadašnjost žele prije svega uspostaviti svestrane mostove i omogućiti cirkulaciju ideja i rast svih nas u budnosti za odgovornost ovog povijesnog trenutka... intimna tendencija Svezaka je ne samo da povećaju kršćansku naobrazbu svojih čitatelja nego da svako misaono biće pozovu za ovaj okrugli stol misaonih napora današnjice. Izvještavanja o stanjima, potrebama i pothvatima po različitim krajevima globusa treba da uzdrmaju pozaspale ili „pomire sa sudbinom“ da i oni krenu u zajednički napor za izlaz iz kompleksnosti u kojoj se našao novi svijet. 

Došlo je vrijeme ili zajedničkog napora sviju oko uređeja buduće kuće, ili vrijeme umiranja, kolektivne pogibije sviju. Svesci imaju želju da putem izbora iz kršćanske svjetske literature posluže toj spoznaji koju su tako živo osjećali Oci Koncila...

(Siječanj, 1967. Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb)

„Čim su se stvari stale razvijati naglije, čim su neočekivano počeli odjeci na te nove teme, što je nametnulo nova stajališta, novi stil rada – sasvim prirodno su se pojavile i prve veće teškoće, a ponekad i unutarnje napetosti, jer se stoljetne institucije ne mijenjaju ni brzo ni lako. Pogotovo je to bilo prirodno zato što su nosioci novoga stila, novih tema i htijenja bili ujedno ljudi nove generacije, koja je stasala poslije rata.“