Evanđelje ljubljenog učenika

Ivanovo evanđelje svojim je osebujnim jezikom, načinom pripovijedanja i svojom dubokom, ali po mnogočemu i prilično intrigantnom teologijom oduvijek privlačilo pozornost. Na njemu su najvećim dijelom temeljili svoje učenje crkveni oci i teolozi prvih kršćanskih stoljeća u borbi protiv različitih krivovjerja u vlastitim redovima, posebice protiv arijanizma. Ono je odigralo ključnu ulogu u formuliranju članaka kršćanske vjere, a sadržaj toga evanđelja tijekom povijesti Crkve bio je nepresušno vrelo nadahnuća kršćanskim filozofima, teolozima, misticima, pjesnicima i umjetnicima. No, isto tako, Ivanovo evanđelje, kao niti jedan drugi novozavjetni spis, pred čitatelje i tumače stavlja brojna otvorena pitanja na koja još uvijek u biblijskoj znanosti nema cjelovitih i posve zadovoljavajućih odgovora. To ponajprije vrijedi za pitanje autorstva toga osebujnog novozavjetnog teksta, ali i za kontekst i literarne izvore u kojemu nastaje i kojim se služe pisci, kao što se tiče i nesmiljene borbe dviju skupina u ranome kršćanstvu koje se bore za zajedničku duhovnu baštinu: Pismo, Abrahama, Mojsija, mesijanska obećanja i drugo. K tome, Ivanovo evanđelje sučeljuje se s opasnim krivovjerjem ranoga kršćanstva – gnozom. Autor, sada umirovljeni stručnjak za Novi zavjet, ovom knjigom, osim doticanja važnih egzegetskih pitanja, nastoji čitatelju pomoći da što bolje osjeti duboku teološku poruku Ivanova evanđelja pri čemu se služi zaista respektabilnom literaturom koju mu preporučuje te mu je daje na uvid.