Kršćanska sadašnjost d.o.o.

NOVA KNJIGA PAPE FRANJE: Bez njega ne možemo ništa. Biti danas misionari u svijetu

Dok pratimo iz dana u dan situaciju s brojem oboljelih i zaraženih, vidimo kako svijet tone u nesigurnost, a razni narodi nastoje se nositi s koronavirusom kako znaju i umiju. Svijet u kojem živimo posljedica je čovjekovog pada i u njemu je prisutno fizičko i moralno zlo. Upravo se u takav svijet utjelovio Krist i donio mu spasenje. Svijet je od trenutka istočnog grijeha u krizi (jedna zanimljivost: riječ kriza dolazi od grč. krísis: razlučiti, odlučiti), a Krist tu krizu razrješuje i donosi otkupljenje. Poslan od Boga, s misijom da nas spasi, donio nam je dobre vijesti: Bog nas ljubi, spasio nas je i daje nam posvetnu milost, otvara nam vrata neba po krštenju… To evanđelje pozvani smo svi naviještati: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19-20).

 

Godine 2013., nakon prvih mjeseci pontifikata, Petrov nasljednik iz Buenos Airesa u žarište svoje prve programske apostolske pobudnice Evangelii gaudium stavio je »naviještanje evanđelja u današnjem svijetu« kako bi podsjetio sve da »radost evanđelja ispunja srce i čitav život onoga koji susretne Isusa«. 

Najnovije izdanje Kršćanske sadašnjosti, Bez njega ne možemo ništa. Biti danas misionari u svijetu knjiga je razgovora pape Franje s novinarom Giannijem Valenteom, vođen u prigodi završetka Izvanrednog misijskog mjeseca u listopadu 2019.

 

Valente pita papu:

 

Pa što, dakle, znači naviještati evanđelje?

 

Naviještati evanđelje znači predavati drugima sámo Kristovo svjedočanstvo ozbiljnim i jasnim riječima, kao što su to učinili i apostoli. Ali nema potrebe izmišljati uvjerljive govore. Evanđelje se također može naviještati šaptom, ali ono je uvijek povezano s potresnom snagom sablazni križa. I oduvijek slijedi put naznačen u Poslanici svetog Petra apostola, koji se sastoji u tome da jednostavno drugima »dadnemo razlog« vlastite nade. Nade koja ostaje sablazan i ludost u očima svijeta. Zbog toga je doslovno ponavljanje navještaja samo po sebi nedjelotvorno i može pasti na neplodno tlo ako osobe kojima je upućen nemaju priliku susresti i na neki način unaprijed iskusiti samu Božju nježnost prema njima i njegovo milosrđe koje ozdravlja.

U ovom intervjuu vidljivo je kako papi leži na srcu misijska dimenzija Crkve, te opet imamo prilike vidjeti papu Franju kako govori ono što misli i osjeća bez opterećenja, izravno i jednostavno. Tako na pitanje o tome što postaje Crkva koja ne naviješta i ne izlazi iz same sebe on kaže:

 

“Postaje duhovno udruženje. Multinacionalna kompanija koja služi tomu da pokreće inicijative i odašilje poruke etičkog i vjerskog sadržaja. Nema ničega lošeg u tome, ali to nije Crkva. To je opasnost koja prijeti svakoj statičnoj organizaciji u Crkvi. Na kraju se »ukroti« Krista. Više ne svjedočiš o onome što Krist čini, nego govoriš u ime određene ideje o Kristu. Ideje koju ti posjeduješ i koja se u tebi udomaćila. Ti organiziraš stvari, postaješ mali impresario crkvenog života, gdje se sve odvija po ustaljenom programu, u kojem se, naime, valja strogo držati uputa. No susret s Kristom nikad se više ne dogodi. Susret koji ti je u početku dotaknuo srce, više se ne ponovi.”

Pozvani smo živjeti i naviještati evanđelje u svakoj prigodi, kako kaže sv. Pavao, u zgodno i nezgodno vrijeme (usp. 2 Tim 4,2). U ovoj trenutnoj situaciji to posebno mogu osjetiti svi oni koji pomažu drugima, zdravstveni radnici, liječnici, njegovatelji, vatrogasci, policija… Utješno je znati da ke Crkva i poljska bolnica, u kojoj se vidaju rane svima, kako kaže papa. Ne treba umjetno odvajati navještaj vjere od dobrih i socijalnih djela.

 

Misija, socijalna djela, caritas. Kod nekih postoji sklonost da jasni navještaj vjere i socijalnih djela postavi u dijalektičku alternativu. Kažu da se poslanje ne smije svoditi na podupiranje socijalnih djela. Je li to opravdana briga? Prikladna? Potrebna? Neosnovana?

 

Sve što je unutar obzora blaženstava i djela milosrđa u skladu je s poslanjem, to je već navještaj, to je već misija. Crkva nije nevladina organizacija, Crkva je nešto drugo. No Crkva je i poljska bolnica, u koju se svi primaju, takvi kakvi jesu, vidaju se rane svima. I to je dio njezinoga poslanja. Sve ovisi o ljubavi koja pokreće srce onih koji čine stvari. Ako misionar pomaže iskopati bunar u Mozambiku, jer je primijetio da je koristan onima koje krsti i kojima propovijeda evanđelje, zar se može reći da je to djelo odvojeno od navještaja? Može se obavljati poslanje po Kristu i tako da se grade nogometna igrališta za djecu u predgrađu Buenos Airesa. Redovnica koja radi u bolnici, okružena možda i osobama koje nisu kršćani, naviješta evanđelje dobrotvornošću kojom se brine za bolesne, i na taj način očituje svoju ljubav prema Isusu i Isusovu ljubav prema bolesnima. Osoba koja mi je posljednjih godina pokazala što je zapravo misija jest sestra Maria Concetta Esu, koju sam upoznao u Banguiju. 

 

»Redovnica babica«? 

 

Da. Više od 60 godina je u misiji u današnjoj Demokratskoj Republici Kongo, gdje obavlja posao primalje. Pomogla je tisućama dječaka i djevojčica doći na svijet. U Srednjoafričku Republiku došla je kanuom. Ispripovijedala mi je da to radi svake subote, putuje iz Konga i natrag kako bi obavila kupnju i kupila lijekove koji su tamo jeftiniji. Kada sam bio u Banguiju, došla je s četverogodišnjom djevojčicom, koja ju je oslovljavala s »mama Marija«. Majka te djevojčice umrla je pri porodu, a sestra Maria Concetta ju je zakonito posvojila. »Nije imala nikoga«, rekla mi je, »i pomislila sam da mi Gospodin nešto govori te sam ju uzela sa sobom.« Sjećam se da je bila sretna dok mi je pričala o tome. Kada je jednom došla u Rim, odlučio sam joj dati nagradu. Sada joj je više od 85.

Neka nam Papine riječi donesu utjehu. Čak i sada, kada su mnogi od nas zatvoreni u svojim domovima, prisiljeni biti zajedno, ipak možemo na neki način izlaziti: izlaziti iz sebe kao što Crkva izlazi iz sebe, odnosno naviještati. Sada možemo naviještati jedni drugima. Postoji vjerojatnost da netko u obitelji još uvijek nije istinski susreo Krista, ili ga je zaboravio. Kako ćemo naviještati u kućnim uvjetima? Možemo živjeti po misijskom ključu, čak se osjećati bliskima misionarima, jer i oni odlaze u svakodnevicu nekog kraja, nekog sela ili područja, i tu donose Krista. 

 

 

No ako i najobičnija gesta može postati i definirati se kao »misionarska«, koju svrhu ima missio ad gentes kao poseban poziv da se izađe izvan redovitih granica vlastitoga uobičajenog života?

Ako krštenik, otac ili majka obitelji, ili neka župna zajednica najobičnije stvari svakidašnjeg života žive po misijskom ključu, ako postoji iskustvo »izlaženja« i odlaženja na egzistencijalne periferije također u mjestima njihova svakidašnjeg života, osjetit će još veću naklonost i bliskost sa svim misionarima koji kreću na put i odlaze daleko da bi naviještali evanđelje na drugim mjestima, na drugim rubnim područjima. Dar srca koje se nije priklonilo bez »specijalnih efekata« referencijalnosti, očituje se također u tome. Onaj tko živi obične stvari svake crkvene zajednice po misijskom ključu, nikad se ne zatvara u sebe samoga i osjeća srodnim i bliskim poziv onoga koji je pozvan ići naviještati evanđelje daleko od mjestâ i situacija u kojima se rodio i odrastao. Pa i misionari koji kreću na put i odlaze daleko pozvani su uroniti u svakidašnje ritmove i redovite događaje mjestâ i ljudskih zajednica u kojima žive. Samo u sklopu svakidašnjeg života njihov rad može postati plodonosan. I jedino se na taj način, na putu svakidašnjeg života, može ostvariti proces zbiljske inkulturacije evanđelja u različite stvarnosti. Svi plodni procesi inkulturacije uvijek su polako utirali put i rasli malo-pomalo, u tkanju svakidašnjeg života. To je istinska kultura. Inkulturacija je to bivanje u običnom životu, bilo u vremenu bilo u načinu izražavanja sebe samih i izražavanja života tih naroda. Ne možeš držati da se vjera prenosi kao svojevrsna transplantacija određene organizacije iz jedne zemlje u drugu, iz jedne situacije u drugu. Inkulturacija se ne provodi u teološkim laboratorijima, nego u svakidašnjem životu.

 

 

Osim papinih razmišljanja o misijama i misijskoj dimenziji Crkve, pročitajte i je li papa propali misionar, kako Crkva točno raste privlačenjem, zašto je papa tako snažno protiv prozelitizma, kako živjeti misijski duh u svakodnevici, i mnoge druge misli.

Misao dana

Čovjeka usidrena u Isusu ništa ne može izbaciti iz njegove nadnaravne, božanske ravnoteže. (...) Svjedoci Božji nisu prvenstveno oni koji znaju dobro govoriti. Oni su potrebni, ali svjedoci Božji, kojima se ne može protusloviti, ljudi su mira, ljudi dobre volje, ljudi koji nose Krista u sebi. (Fra Tomislav Janko Šagi, “Duhovne poruke”)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.