Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Osvrt na Teološki četvrtak - Papa Franjo i sinodalnost Crkve

Posljednji Teološki četvrtak u ovoj 2016. godini održan je o temi „Papa Franjo i sinodalnost Crkve“. Sinodalnost je kao način rješavanja stanovitih otvorenih pitanja u Crkvi prisutna od njezinih početaka, bolje rečeno od apostolskih vremena. Osobito je bila zaživjela u 4. i 5. st., da bi onda u drugome tisućljeću, posebice na Zapadu i u Rimokatoličkoj Crkvi ostala u drugome planu. Ponovno ju je potaknuo II. vatikanski koncil, odnosno koncilski papa Pavao VI. U Katoličkoj Crkvi do sada je održano 15 što općih što izvanrednih sinoda, a sazivali su ih sve pape, Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i sadašnji papa Franjo.

O tome što su sinode i kako su se one razvijale i shvaćale u Rimokatoličkoj, a kako u Istočnim Crkvama govorila su dvojica profesora s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Prvi je govorio prof. dr. Zvonimir Kurečić, crkveni pravnik, prebendar Prvostolne crkve zagrebačke, tajnik Povjerenstva zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog te naslovni grkokatolički marčanski arhimandrit, koji je ujedno i rektor crkve Krista Kralja na zagrebačkome Mirogoju te pročelnik Odjela za kršćanski Istok na Institutu za ekumensku teologiju i dijalog „Juraj Križanić“ KBF-a. On je podsjetio na značenje sinodalnosti još od prvoga sabora u Jeruzalemu, za kojeg se drži da je održan 50. godine, te je razjasnio odnos sabora, koncila i sinode u povijesnim mijenama. Sabori i koncili su oblici sinodalnosti Crkve. Na prvim saborima, koje je zbog čestih krivovjerja i nemira njima prouzročenima sazivao car na Istoku, papa osobno nije sudjelovao, ali je uvijek slao svoga izaslanika i ti su sabori bili opći zbog toga jer ih je priznao rimski biskup, odnosno jer su ih prihvatili biskupi okupljeni na tim saborima, ili koncilima. Nakon velikoga istočnoga raskola iz 1054., a zapravo i činjenično nakon 1204. godine kada križari, koje pravoslavni poistovjećuju s Latinima tj. sa zapadnim kršćanstvom, pokoravaju Carigrad i razaraju „pravoslavne svetinje“, jaz se produbljuje, ali načelo sinodalnosti zadržano je i u pravoslavnim i u katoličkim Crkvama. Kurečić je pojasnio pojedinosti povezane uz tzv. Istočne katoličke Crkve, kojih ima četrnaest, uz njihovo različito, ali donekle i slično poimanje sinodalnosti i način na koji se sinode sazivaju na Istoku, zatim je sažeto pojasnio sazivanje koncila u Katoličkoj Crkvi, koje u drugom tisućljeću saziva i njima predsjeda rimski biskup, te se na koncu zadržao na pojmu sinodalnosti kod istočnih pravoslavnih Crkava. One poznaju pojam sinode, zatim svetih sinoda i sabornosti, što su sve oblici donošenja odluka o najvažnijim pitanjima kojima se te Crkve bave. Razlika između pravoslavnih i katoličkih sinoda je u njihovoj pravnoj naravi. Istočne sinode su iznad pojedinih crkvenih poglavara i one su mjerodavne za nauk i praksu pojedine Crkve, dok su na Zapadu sinode savjetodavne, a papa ima svu vlast.

Drugi predavač bio je prof. dr. Branko Murić, asistent na Katedri za fundamentalnu teologiju KBF-a koji predaje predmete fundamentalne teološke ekleziologije, kršćanske objave i otajstva Crkve, a koji se pitanjem sinodalnosti bavio upravo s teološkog motrišta. Granicu sinodalnosti on je povukao još dublje – do samog Isusa Krista. Načelo sinodalnosti temelji se upravo na Isusovom načinu života i djelovanja, pozivanju apostola i postvarenju još prvotnog židovskog poimanja Božjeg naroda (kahal Jahve), što je osobito istaknu II. vatikanski sabor definirajući Crkvu kao narod Božji. Murić je potom pojasnio ulogu pape Franje u poimanju i provođenju sinodalnosti koji je sazvao dvije sinode, a koji se, kako je istaknuo, osobito zalaže za tzv. kontinentalne sinode, koje najbolje mogu riješiti pitanja koja se pojavljuju u tim Crkvama. Ugrađujući u svoje posinodalne pobudnice zaključke i odredbe tih kontinentalnih sinoda (latinskoameričke, azijske ili afričke) papa pokazuje kako shvaća Crkvu. Ona treba na neki način biti decentralizirana, što je u skladu s koncilskom definicijom Crkve kao naroda Božjega. Murić je na kraju, osvrćući se na Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije, ustvrdio da je ona izraz životnosti Crkve te izrazio uvjerenje da će sinodalnost biti put Crkve u trećem tisućljeću.

Nakon izlaganja razvila se bogata i zanimljiva diskusija, premda su ovaj put predblagdanska događanja i razni „adventi“, uz ponešto lošije vrijeme, uobičajeno brojne posjetitelje ostavili kod kuće ili pak skrenuli prema „događanjima adventa“.

Poslušajte:

Misao dana

U svim se religijama mistika bavi sjedinjenjem s tim neshvatljivim Bogom, koji je po svojoj biti ljubav. Mistika ne predstavlja nešto daleko od svijeta nego način na koji ćemo ne samo postići vjeru u Boga nego ga i iskusiti. Indijski isusovac Antony de Mello definira mistiku kao buđenje u stvarnost. Ako stvarnost gledam budnim očima, svugdje ću u njoj vidjeti Boga. Mistika nas potiče da promatramo stvarnost tako da se u tom promatranju sjedinimo s njom i s Bogom kao počelom svega bitka. (…) Sjedinjenje s Bogom nije privilegij mistika ili duhovno posebno nadarenih ili »religiozno senzibilnih« ljudi. U euharistiji doživljavamo posebno intenzivan oblik sjedinjenja. U pričesti sjedinjujemo se s Isusom Kristom – prožeti njegovom ljubavlju – a po njemu postajemo jedno s Bogom i cijelim svijetom. I kad spoznamo to sjedinjenje, sjedinjujemo se i sa sobom. Tada vrijeme katkad stane. Sve je još samo jedno. (Anselm Grün „Knjiga odgovora“)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.