Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Poticajno štivo o daru zdravlja

Mnogi od nas ovih dana intenzivnije razmišljaju o tome što je zapravo najvažnije i najvrednije u našim ljudskim životima. Pandemija korona virusa i razorni potres u Zagrebu u nevjerojatno kratkome vremenu prisilili su ljude na promjenu načina života. Velika i značajna promjena, koja na jednoj strani znači ograničenost i tjeskobu, na drugoj strani otvara neslućene mogućnosti slobode ljudskoga duha i rasta u vjeri. Kako je lijepo moći vjerovati! Ovaj opis iskustva vjere izrečen usklikom hrvatskoga teologa Antona Tamaruta, naslov je njegove nedavno objavljene knjige u izdanju Kršćanskoga kulturnog centra i Kršćanske sadašnjosti.

Ovdje donosimo jedan tekst iz knjige, kao poticajno štivo, koje je ponešto u vezi s kršćanskom vjerom i nelagodom koje istovremeno proživljavamo u uvjetovanim okolnostima, razlučujući bolje i jasnije ono što nas sputava od onoga što bismo slobodno trebali birati i živjeti. Tekst odiše razmjernom ozbiljnošću i duhovitošću svojstvenima autoru, otkrivajući, između ostaloga, što sve kršćanin i kako može misliti iz svoje vjere, razuvjeravajući pri tom sve one koji vjeru iz neznanja možda svode na povijesne običaje, misaone predrasude i stereotipe.

Uz ovo i druga poticajna štiva iz velike riznice izdanja Kršćanske sadašnjosti, svakidašnji poticaj potražite i na društvenim mrežama Kršćanske sadašnjosti i Kane gdje možete sudjelovati u nagradnom darivanju Tamarutove knjige Kako je lijepo moći vjerovati.



Kako je lijepo živjeti u prijateljstvu tijela i duše, u vedroj i tihoj simfoniji duhovne i tjelesne stvarnosti

                Niti je samo tijelo niti je samo duša. Čovjek je i duša i tijelo, jedinstvo tih dviju stvarnosti. Pod dušom ovdje ne mislimo isključivo u religijskom smislu na nutarnje, neotuđivo i neponištivo središte osobe, na utemeljujući, osobni i osnovni, neotuđivi i neprenosivi odnos s transcendentalnim, s Bogom. Pod tim pojmom mislimo također na čovjekovu širu, složenu i slojevitu duhovnu i inteligibilnu stvarnost; na njegov duh, intelekt i psihu; na njegovo duhovno jastvo ili sebstvo. Pod tijelom pak mislimo na čovjekovu voluminoznu, vidljivu i mjerljivu (s)tvarnost: na sve što je vanjsko, vidljivo i opipljivo, na motoričke, biološke, kemijske i fiziološke procese, na svekolike funkcije i sposobnosti ljudskoga tjelesnog organizma. Imajući takvo shvaćanje tijela i duše pred očima, kažemo da je zdravlje prijateljstvo tijela i duše, vedra i tiha simfonija duhovnog i tjelesnog u čovjeku. Ono je dar koji nam je povjeren da o njemu brinemo, čuvamo ga i njegujemo.

              Da bi se osjećao dobro, čovjek treba jednako voditi brigu o svom duševnom i tjelesnom zdravlju, mora odgovorno brinuti o svome tijelu, kao i o svojoj duši; s jednakom pažnjom treba hraniti i njegovati razum, kao i svoje osjećaje. Onaj tko živi samo srcem, u zapadnjačkom shvaćanju simbolom tjelesnosti, odnosno osjećajnosti, ili pak samo glavom, simbolom duhovnosti, odnosno misaonosti, živi polovičnim životom i polovica svijeta za njega ostaje nepoznanicom. Takva je osoba osuđena na polovicu svoje povijesti, na polovicu života.

            Ako bismo se samo služili svojim tijelom i dušom, a ne bismo ih redovito i uredno hranili i održavali, takvo bi iskorištavanje vrlo brzo dovelo do tjelesne i duševne iscrpljenosti, odnosno bolesti. Ili ako bismo polagali pažnju samo na tijelo ili pak samo na dušu, opet bismo naškodili sebi samima, nerazdjeljivoj, jedincatoj i nerastavljivoj cjelini, jer je nemoguće zanemarujući jednu polovicu sebe drugom polovicom nadomjestiti i ostvariti potpuno zadovoljstvo. U tom bi slučaju nesporazumi s tijelom značili tugu za dušom, i obrnuto; patnja duše bila bi izraz bola za zapuštenim tijelom.

              Kada se njeguje kult tijela i zanemaruje duša, duša se počinje povlačiti u sebe te sve više blijedi i slabi. Počinje se ponašati čudno i nepredvidivo i postupno stvara sve češće i veće nelagode i neugode tijelu. Slično se događa kada se sva pažnja posveti duši, a zanemari tijelo. I ono se postupno povlači u sebe i slabi. Počinje otkazivati poslušnost i sve više uvlači dušu u svoje nezadovoljstvo. Dušu i tijelo treba ravnomjerno njegovati, i to upravo iz neodoljive potrebe duše za tijelom, odnosno tijela za dušom. To zajedništvo života ne podnosi povlastice i nejednakost jedno naspram drugome, a raduje se i sa zahvalnošću uzvraća pravednost i jednakost.

                Teško je reći griješimo li više prema tijelu ili prema duši. Čini se da su nam grijesi prema tijelu očitiji, svjesniji smo ih i kao da nam je jasniji način kako se protiv njih boriti. Ukoliko smo primjerice nagomilali prekomjernu težinu, jasno nam je da bismo trebali kontrolirati ishranu, smanjiti unos hrane u organizam, izostavljati određenu vrstu hrane koja potiče pretilost, obvezno se više kretati i baviti fizičkim aktivnostima, vježbati i baviti se nekom sportskom aktivnošću. Ako smo pak kao trijeska suhi moguće je da smo zaboravili jesti te više ne bismo smjeli preskakati obroke i izbjegavati raznoliku hranu; vjerojatno bismo trebali smanjiti prekomjerne poslovne aktivnosti, usporiti ritam života, ne raditi u isto vrijeme nekoliko poslova. Ako zijevamo ili su nam očni kapci natekli i objesili se kao vrećice pijeska, ako se boramo i grbimo i sporo se ili jedva krećemo, takvi bez sumnje pokazujemo znakove umora i zamora, pa je to znak da treba predahnuti, odmoriti se, više i urednije spavati.

                Može se reći da nam je uglavnom jasno kako se ispravno odnositi prema svome tijelu, kako ga čuvati i njegovati. U tome nam kroz medije pomažu savjetima i brojni tjelobrižnici, da upotrijebimo takav izraz kao pandan poznatom, ali doduše sve manje korištenom izrazu dušobrižnik. Zdrava i redovita ishrana temeljno je pravilo u čuvanju zdravlja i u kulturi jela. Uz nju svakako dobro pristaje i narodna doskočica: Pij malo – pij dobro, odnosno Jedi malo – jedi dobro!

                  Da bismo ugodili tijelu ne smijemo se prejesti ili napiti, a to će reći: ne smijemo jednim obrokom pokušati zadovoljiti cjelodnevne potrebe našeg organizma. Potrebno je više puta u danu jesti, uzimati više obroka, a da oni budu takvi da ni jednom ne osjetimo zasićenost i umor. K tome je važno da od jutra prema večeri obroci budu sve oskudniji. Veoma je važno da u svakom uzimanju hrane uživamo, da ga svjesno i zahvalno blagujemo, ćuteći zadovoljstvo tijela. Važno je stoga hranu prožvakati i polako jesti. Tako pomažemo svojem tijelu da uredno i redovito čisti naša jela.

                U pažnji prema tijelu važno je paziti da budemo redoviti i uredni u ishrani, da se po mogućnosti hranimo svježom i raznolikom hranom; svega pomalo, ničega previše. Dakako, svatko ima i omiljena jela, ali ni u njima ne smijemo pretjerati količinom ni učestalošću. Potrebno se katkad prisiliti te pojesti i nepcu manje dopadljivo jelo, a koje u sebi sadrži za naš organizam vrijedne i neophodne sastojke. Najbolje je ako koristimo hranu domaćeg podrijetla, tj. da jedemo žitarice, voće i povrće iz podneblja u kojem živimo te uskladimo naše navike u ishrani s godišnjim dobima, da npr. ne tražimo u zimi voće ili povrće koje redovito u prirodi raste samo u rano ljeto. I tu je važno pravilo »sve u svoje vrijeme« - što se odnosi na ishranu u skladu s prirodom, odnosno s prirodnim mogućnostima. Da ne bismo povrijedili i uznemirili tijelo treba svakako izbjegavati jako začinjena jela. Umjerenost je i u tom pogledu nužna krjepost. Što je priprema hrane jednostavnija, odnosno prirodnija i izvornija, za tijelo je bez sumnje blagohotnija i korisnija. Odnosi se to ne samo na hranu, nego i na piće. Umjetna i gazirana pića, na primjer, samo prividno mogu goditi tijelu. A i najkvalitetnije piće kad se u njemu pretjera može povrijediti i oslabiti naše tijelo.

            Osim urednom i redovitom ishranom, tijelo treba čuvati i njegovati redovitim i svakodnevnim fizičkim aktivnostima, radom u vrtu, hodanjem, igrom, vježbanjem, istezanjem. Nemoguće je sačuvati dobru tjelesnu kondiciju bez redovite i svakodnevne tjelesne aktivnosti. Tijelo nam je silno zahvalno kad ga odvedemo u prirodu i obdarimo svježim zrakom, kada mu omogućimo da koristi sve svoje motoričke sposobnosti, da pokaže što sve može rukama i nogama, koje i kakve sve položaje može doseći, koje pokrete ostvariti, koliko se može sagnuti, izvinuti, protegnuti. Tijelo nam se, naime, želi svidjeti. I jako je važno da mu tu ugodu i zadovoljstvo priuštimo! Ono nam za taj dar uvijek obilato uzvraća, posebno kad smo osjetljivi za njegovu mjeru i kada ne pokušavamo nad njim vršiti nasilje.

                Tijelu trebamo zahvaliti ne samo urednim i redovitim uzimanjem hrane i pića, nego također i redovitim i urednim spavanjem. U snu se naše tijelo opušta, oporavlja, obnavlja i zadobiva jutarnju svježinu i polet. Postoje još i druge radnje i načini kako brinemo o svom tijelu da ono bude čisto, gipko i mirisno, prikladno zaštićeno od hladnoće i vrućine, od sunca, vjetra i kiše, od požudnih pogleda i vanjskih ozljeda, no i u svemu tome treba imati mjeru jer ni previše ni premalo spavanja i odmora ne bi koristilo tijelu, već bi ga ulijenilo i utromilo.

                Na kraju, premda i ne manje važan, u brigu i pažnju prema tijelu spada također post: djelomično ili potpuno suzdržavanje od hrane i pića ili drugih tjelesnih užitaka na određeno vrijeme (dnevni, tjedni, mjesečni, godišnji post). Koliko god da se post na prvi pogled činio kao kazna za tijelo, djelo koje prema tijelu baš i nije prijateljsko, povremeni je post tijelu vrlo važan i koristan za metaboličke procese i nutarnje čišćenje. Povezan s duhovnom dimenzijom, post predstavlja važan segment samodiscipline, vladanja i nadzora nad sobom te pomaže jačanju i obnavljanju duhovne i tjelesne otpornosti i izdržljivosti.

             Dok nam je donekle jasno kako se može i treba hraniti i njegovati tijelo, dotle, barem se tako čini, nismo sigurni čime i kako hraniti i njegovati dušu. Treba li se uopće za nju posebno brinuti? Čini nam se da ona možda i ne treba takvu i toliku brigu kao tijelo, kao da je ona od početka mnogo samostalnija i neovisnija te funkcionira na principu samoodržanja. No to je samo privid. Jednako kao i tijelo, i duša nam je povjerena da se o njoj redovito i odgovorno brinemo, uredno je hranimo i brižljivo njegujemo. Kako?

                Što je za tijelo pretilost, to su za dušu napetost i žurba; takvo je vrijeme duši kao žulj i omča. Čovjek se okovao rokovima, pa i spava na rogovima. Rokovi su kao rogovi; stalno bodu. To je čovjek koji nema vremena; on pati od hiperproduktivnosti i stalno sebi spočitava nedovoljnu učinkovitost. Opija se radom i uvijek mu se čini da su drugi od njega marljiviji i uspješniji. Kao pravi ovisnik opsjednut je razmišljanjima kako do novih i pojačanih doza stimulativne tvari, smišlja kako si još priskrbiti novih poslova i obveza, ne može zamisliti da bi nešto iz njegova vidokruga moglo proći bez njegova doprinosa. On nema vremena za odmor i predah. Ne može sebi dopustiti luksuz počinka i spavanja jer dok bi se on odmarao drugi bi radili i pretekli ga u brojkama i ocjenama. Oni bi više proizveli, uzgojili, uvezli, izvezli, prevezli, preveli, pročitali, napisali, izgovorili… Ako takvi nekada i uspiju zaspati, to je samo zato što ih je san prevario, a ne zato što su se spremili za spavanje. Takvi se ne raspremaju za krevet i ne spavaju u pidžamama, već u radnim odijelima. Najslađi im je san od desetak minuta na radnome mjestu, za radnim stolom. Oni najradije ne bi ni jeli, ali kad već moraju to čine ne da bi se okrijepili, uživali ili opustili se, nego da bi uz jelo još nešto korisnoga obavili, pa su njihovi obroci najčešće i radni ili poslovni. U posljednje vrijeme ne stižu otići u restorane, pa naručuju jelo u svoje radne prostorije i koriste se uslugom dostave hrane.

                Do duševne pretilosti dolazi kada ljudi misle da sve i svašta moraju pročitati, sve čuti, na svemu i u svačemu sudjelovati, o svemu biti informirani i poučeni. Takvi moraju svaki dan ako ne pročitati, a ono barem prolistati sve dnevne novine i internetske portale, radijske i televizijske stanice. Oni imaju i svoje tjedne, mjesečne i godišnje porcije časopisa, knjiga, filmova. Uvijek su u zaostatku. Osim svoje struke, jasno je da moraju imati i opće znanje i kulturu. Uče vještinu brzoga čitanja i selektivnoga gledanja, ali ipak ni uz to ne uspijevaju uhvatiti korak s brzinskim trakama brojnih nakladnika, filmskih i inih producenata.

                Kao što nezasitnost u tjelesno pretilih osoba potiču posvudašnji i nasrtljivi pozivi na uzimanje i potrošnju hrane, reklame s novim jelima i pićima koje svakako treba probati, na sličan su način i osobe sklone duševnoj pretilosti pod velikim pritiskom raznih poziva i natječaja s novim mogućnostima, ali i s novim i još strožim i zahtjevnijim uvjetima i kriterijima, ucjenama, ocjenama, bodovima, usporedbama, obećanjima i nagradama.

                Čovjeku ne prijeti samo duševna pretilost, nego, kao i u slučaju tijela, duša, odnosno život duha također može oslabiti, da ne reknemo preslabiti, upadno omršaviti, oboljeti od svojevrsne anoreksije. Do toga obično dođe kada se prestane redovito i uredno uzimati duhovnu i duševnu hranu, moliti i meditirati nad duhovnim sadržajima, kada se naprosto prestane redovito čitati (i pisati), kad se učestalo propuštaju liturgijska (euharistijska) slavlja, susreti i razgovori s obitelji i prijateljima, kada se počnu omalovažavati duhovna i kulturna događanja; kada se, dakle, počne sustavno zanemarivati okolina i ne vodi se briga o potrebama svojih bližnjih, već se sva pažnja usmjeruje na sebe samoga, kad se postane samodostatnim, kad se pokušava iz samoga sebe zadovoljiti sve svoje potrebe, a to je nemoguće jer čovjek je prvenstveno biće koje živi od primanja dara (ili uzimanja darovanoga). Hrani se i svoj život obnavlja i jača mislima i osjećajima drugih dragih ljudi, obogaćuje ga, štiti i usmjeruje iskustvima i doživljajima različitih osoba.

                Komunikacija s drugim osobama i uzajamna razmjena za čovjeka su bitne. Ako one nedostaju čovjeku prijeti ozbiljna duhovna hromost. Bila bi varka na taj način tražiti svoj mir jer se mir nikada ne postiže bijegom od drugih, nego skladnim i simfoničnim životom s drugim osobama. Mir se nikada ne uživa sâm. To je dar koji se uvijek s drugima dijeli. Duhovna preslabljenost može imati svoj početak u duhovnoj oholosti, u preziru,  podcjenjivanju i omalovažavanju drugih osoba, njihovih darova i sposobnosti, iskustava i ideja, a često je može uzrokovati i duhovna lijenost i bezvoljnost, u kojoj me nije briga ni za koga i ni za što! U oba slučaja put do kronične duhovne zapuštenosti neizbježan je. Ugodu iliti uživanje u takvoj slobodi, koja se nerijetko izjednačuje s neredom, teško se može smatrati uzornom i uzvišenom životnom svrhom. Bez reda, odnosno pravila i sklada, bez drugoga, drukčijega i različitoga, bez međusobnog nadopunjavanja i usklađivanja; u konačnici, bez »igre« za koju su uvijek potrebni drugi, gotovo je nemoguće osjetiti istinsku ugodu i užitak.

                 Moguće je doživjeti duhovnu preslabljenost, osjetiti da smo se i nesvjesno prekomjerno stanjili, i kada se hranimo i napajamo isključivo s jednoga izvora, kada uzimamo samo jednu vrstu »hrane«, kada čitamo samo jednu vrstu literature, i to redovito onu laku i zabavnu, kada se družimo isključivo s istomišljenicima i ne podnosimo drukčija mišljenja i ponašanja, kada se svrstamo samo uz jednoga autora, samo i isključivo uz jednu školu. Naime, kao što je za zdravlje tijela potrebno uzimati raznoliku hranu, tako se i duhovni život treba hraniti i obogaćivati različitim i raznolikim ukusima i pogledima te na taj način stjecati potreban imunitet protiv bolesti različitih društvenih predrasuda i strahova, isključivosti i netrpeljivosti; osposobljavati se za susretljivost i dijalog, za toleranciju, suradnju i suodgovornost.

                To pak nipošto ne znači da je potrebno sve i svašta čitati ili slušati, svemu i svačemu pripadati, u kojekakvim aktivnostima sudjelovati. To nije moguće, a ne bi bilo ni dobro. Ne treba žaliti za vlakovima u koje se nismo »uspjeli« ukrcati. Ništa što bi se u našem životu odvijalo stihijski i nagonski (bez razuma i slobodne volje) ne bi pridonosilo našem duševnom i tjelesnom zdravlju, već bi ga uništavalo. Pomama i pohlepa za bilo čime, pa tako i za tjelesnom i duhovnom hranom, škodi našem zdravlju. Kao slika Božja, čovjek je i po tome posebno i jedinstveno biće među svim stvorenjima na zemlji; jer može prepoznati i razlikovati dobro od zla i što između dobra i zla može birati. On je doduše stvorenje koje može biti prevareno, opčarano laži, ružnoćom i zlom, ali je u prvome redu biće koje ljubi istinu, želi i čezne za ljepotom i dobrotom. Čovjek se potvrđuje, odnosno ostvaruje upravo kada izabire dobro, kada teži za istinom i ljepotom, što za vjernike opet znači da su u potpunom i skladnom zajedništvu s Bogom.

            Potrebno je aktivno živjeti, a to u prvome redu znači trajno težiti za dobrim, istinitim i lijepim; razlučivati istinu od laži, dobro od zloga, lijepo od ružnoga. Odgovorno se prema sebi odnositi znači hraniti se samo onim što je dobro, istinito i lijepo. To nije na jednome mjestu i zato ga je potrebno tražiti i sabirati. Kako za tjelesni, tako jednako i za duhovni život najvažnije mjerilo ne smije biti količina, nego kakvoća. Već je rečeno: Ne živimo da bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli! Poznatu uzrečicu koja se odnosi na tjelesnu ishranu: Pij i jedi malo – pij i jedi dobro! s puno razloga smijemo mutatis mutandis primijeniti i na duhovnu ishranu: Gledaj i čitaj (govori i piši) malo – gledaj i čitaj (govori i piši) dobro!

                Koliko je važno uživati u ukusnoj tjelesnoj hrani, polako je i umjereno uzimati, postupno je i temeljito sažvakati (usitniti), nije ništa manje važno uživati u ukusnoj duhovnoj hrani, u lijepim mislima i slikama; polako ih i umjereno uzimati, postupno i temeljito raslojiti i usvojiti. Kultura brze hrane kojoj danas svjedočimo dakako da ne pogoduje zdravlju tijela, kao što ni tehnika brzog čitanja, a još manje kultura lakih i opskurnih sadržaja ne ide na ruku zdravlju duše. Sve više svjedočimo razdvajanju i otuđenju duše od tijela. Duševne i tjelesne patnje sve su glasnije, a na dnu njihova trpljenja kriju se vrlo slični uzroci jer oboje djeluje po vrlo sličnim zakonitostima. I baš zbog toga danas još više treba zagovarati intimnu povezanost i prijateljstvo duše i tijela. U tom se jedinstvu nazire lijek mnogim, ne samo osobnim, nego i društvenim patnjama. U tom pogledu vrijedi se itekako trsiti oko kulture zdrave tjelesne i duhovne ishrane, zalagati se za zdravlje duše i tijela, za zdravlje čovjeka koji je jednostavno duša i tijelo, iliti duša i tijelo u jednome.

                Pridjev jednostavno upravo i znači: u jedno staviti! O duši i tijelu jednostavno! Ili, kako su to koncilski oci kazali: »Čovjek je dušom i tijelom jedan« (GS 14).

 

Anton Tamarut
Kako je lijepo moći vjerovati
KS - KKC, Zagreb, 2019; str. 177-185

Misao dana

Isus želi da se ne predamo sudbini. Moramo imati osjećaja za sve u čemu Božji stvorovi trpe i što smeta njihovoj sreći. Moramo nastojati oko toga da ljudi budu zdravi i da se raduju životu. Život im je dao Bog. Kad im pomažemo da mogu živjeti, surađujemo s Božjom voljom. (Jörg Zink, “Kako danas moliti”)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.