Kršćanska sadašnjost d.o.o.

Teološki četvrtak o ženama u Bibliji i teologiji

Prvi ovogodišnji Teološki četvrtak Kršćanske sadašnjosti održan je 31. listopada o temi „Žene u Bibliji i teologiji“, a svoja izlaganja iznijele su izv, prof. dr. sc. Marija Pehar s katedre dogmatske teologije na KBF-u u Zagrebu, prof. dr. sc. Slavica Dodig, bivša profesorica na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i viša savjetnica za vjeronauk u Agenciji za odgoj i obrazovanje te doktorandica na KBF-u mr. sc. Gordana Barudžija.


Dr. Dodig iznijela je niz starozavjetnih i novozavjetnih primjera o ulozi i značenju žena u Bibliji te naglasila kako je ona imala svoje jasno mjesto, premda joj se ime i spomen u Bibliji spominje osamnaest puta manje od muškaraca. Ipak, položaj biblijske žene daleko je bolji od žena u onodobnim društvima. „Muškarac je bio vladar obitelji, plemena i naroda, a mogao je prodati i vlastitu djecu. Žena je najprije bila vlasništvo oca, a nakon udaje vlasništvo muža. Udajom je postala gospodaricom kuće. Hebrejski zakoni regulirali su poligamiju, konkubinat, rastavu braka, preljub, silovanje, prostituciju. U svim tim situacijama žena je bila u nepovoljnijem položaju nego muškarac. Muž je mogao ženu otpustiti bez ikakve društvene osude - jednostavno joj je napisao tzv. otpusno pismo i ona se posramljena vraćala u očev dom. Žena nije mogla mužu napisati otpusno pismo. Za preljub su se oboje kažnjavali kamenovanjem, s tim da se ženu moglo kamenovati do smrti. Glavna uloga žene bilo je majčinstvo. Nakon što u braku 10 godina nije bilo djece, muškarac je, da bi nastavio lozu, uzimao drugu ženu. Posebno težak položaj imale su udovice. Takvo je društvo izgradio čovjek“, istaknula je dr. Dodig te navela biblijska mjesta koja ženu ne smatraju „drugotnom“. To su Post 1, 18.24 koji govori: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1,27), koja pokazuje da su, prema Božjoj zamisli, muškarac i žena stvoreni da budu jednakopravni, štoviše u metafizičkom smislu – oboje su bili bogoliki. Nadalje, to je tekst Pjesme o vrsnoj ženi „Plod joj dajte ruku njezinih i neka je na Vratima hvale djela njezina! iz Izr 31, 10-31, pa onda redom tekstovi koji ističu višestruke zadaće žena kao što je činjenica da odgajaju narod i uče ga pravednosti, da pjesmom veličaju Boga, da se brinu da narod opstane, da navješćuju Mesiju, da se, posebice u Novome zavjetu, bave karitativnim radom te da pomažu Crkvi Božjoj kao đakonice.


Predavačica je osobito istaknula Isusov odnos prema ženama: „Usprkos običajima razgovarao je s pogankama, strankinjama, protivio se običaju da muškarac može otpustiti ženu, pomagao sirote i udovice. Poganki Samarijanki objavio je da je on Mesija. Žene su ga pratile sve vrijeme njegova javnog djelovanja. Isus je ženi vratio ono dostojanstvo koje joj je Bog Stvoritelj namijenio. Da nije bilo njegove revolucije ljubavi, tko zna kakvu bi sudbinu danas proživljavale žene zapadne kulture?“, upitala se dr. Dodig te se zadržala na ženskoj slici Boga koja se provlači kroz cijelu Bibliju, zatim na duhovnim majkama o kojima govore Izaija i Pavao, a zaključujući istaknula je svevremenske poruke koje proizlaze iz ženskih biblijskih likova: „Bog je preko biblijskih tekstova htio naglasiti da je žena ravnopravna sudionica stvaralačkoga Božjeg djelovanja, da uspostavlja suodnos s Bogom te tako životu daje smisao, čuva i prenosi Božju Riječ i naviješta Božju slavu, da ima u Boga povjerenja, brine se za narod i domovinu, da Boga slavi radosnim pjesmama i molitvama, da sudjeluje u otkupiteljskom Isusovom djelovanju, da onkraj života pred Boga donosi plodove svoga života. Kao i muškarac, bit će nagrađena ulaskom u općinstvo svetih, gdje će Boga gledati kakav jest. Univerzalna biblijska žena prenosi upravo te poruke i vrijednosti koje nikad ne tamne, koje nikad ne gube svoju vjerodostojnost“, zaključila je dr. Dodig.  

Prof. Marija Pehar zadržala se i iscrpnije pokazala teološku osobitost sv. Terezije Avilske, koja je i zbog toga što je bila žena doživljavala mnoge prepreke, no ona je znala i vjerovala da su pred Bogom muškarci i žene jednaki te je iz toga habitusa djelovala i uređivala svoje zajednice. „Činjenica da je Terezija Avilska proglašena crkvenom naučiteljicom 'ima svoje značenje za položaj i funkciju žene u Crkvi. Karizma naučavanja, i to upravljena Crkvi kao takva, nije privilegij muškarca. Predodžba, da bi žena u duhovnom i religioznom smislu bila nenadarena, time je odbačena. Studij teologije od strane žene s time biva izričito potvrđen' (Rahner)'. Naravno, Rahner se pita je li 'proglašenje Terezije Avilske za crkvenu naučiteljicu samo lijepa gesta koja bi nas trebala dispenzirati da danas živućim ženama u Crkvi povjeravamo one zadaće i priznajemo ona prava koja im dolikuju, a koja ne posjeduju u doličnoj mjeri i u stvarnoj samorazumljivosti'. Pita se također i je li 'sama žena danas u Crkvi stvarno spremna prihvatiti svoju poziciju i funkciju koju može imati ako želi'. Terezija Avilska nije bila borac za ženska prava (u današnjem smislu), iako ju se ponekad i tako prikazuje. Ipak, istina je da je hrabro kročila nasuprot onim strujama svoga vremena koje su jednoj ženi obećavale mir i zaštićenost. Neustrašivo je branila vrijednost žene. Pisala je visokopozicioniranim muškarcima svoga vremena, ulazeći i u polemike s uzvišenim teolozima i priznatim duhovnicima kada je iz svoga vjerničkog iskustva i svoje savjesti zastupala stavove oprečne njihovima, ali je isto tako znala napisati i humoristične redke na račun tadašnjega shvaćanja žene i ženstvenosti, umotavajući ih u iskaze o samoj sebi. Pripisuje joj se rečenica: „Ja sam žensko i to ne baš dobro“ (Ich bin ein Weib und obendrein kein gutes).“, istaknula je dr. Pehar te naglasila da Terezijina samosvijest kao žene nije nikada bila usmjerena protiv muškaraca, niti njima određena.


„Nije muškarac kao takav bio subjekt prema kojemu je izgrađivala svoju osobnost (niti u smislu ograničenja niti u smislu izjednačavanja), nego je onaj prema komu usmjerava i u odnosu s kojim promatra svoja biće sam Bog. Jednostavno, težište Terezijina interesa nije ništa drugo, nego Bog sam. A njega ona gleda kao onoga koji i u muškarcu i u ženu jednako djeluje kao u ljudskoj osobnosti. Ovakvo iskustvo Boga određuje onda i njezinu sliku čovjeka, bez obzira je li riječ o muškarcu ili ženi. Više je u njezinoj misli naglašeno dostojanstvo čovjeka kao takvog, i svaka povreda tog dostojanstva za nju znači i povredu Boga koji boravi u duši svakog čovjeka. Istina, ona će uočiti specifičnosti žene i muškarca u življenju tog dostojanstva, odnosno u njihovu putu prema Bogu, ali kad gleda na te specifičnosti ona je uvjerena ne u podređenost nego u prednost žene. Tako je uvjerena da je žena prirodno obdarena za mistični život. Štoviše, o ženama kaže: 'Bog im daruje ovaj dokaz svoje naklonosti puno češće nego muškarcima'. Dakle, svjesna je svoga 'ženskog sebstva' u odnosu prema Bogu i potpuno uvjerena u njegovu vrijednost.“ Poznato je, naglasila je dr. Pehar, da je sv. Terezija osobito cijenila obrazovane teologe i redovnike i prijateljevala s njima, no nije dopustila „nikakav gubitak nužne unutarnje slobode, kojom je osiguravala život molitve i blizine s Bogom za koji je bila sigurna da je ispravan. Tako u njezinim samostanima nije bilo duhovnika koji bi određivao ustroj i unutarnju dinamiku sestarskoga života. Sestre su zajedno sa svojom prioricom uređivale duhovni život samostana i upravljale samostanom. Klauzura je za sestre bila prostor slobode koji je omogućavao intenzivan susret s Bogom i štitio ih od vanjskoga utjecaja (osobito važno od utjecaja rodbine, jer je poznato da su tada muški članovi obitelji upravljali ženama)“.

Terezija je, u stvari, inspiraciju za svoj život pronalazila je u Isusovu stavu i držanju prema ženama „i taj ju je stav ohrabrivao u svakodnevnom ophođenju prema tadašnjim normama i uobičajenim shvaćanjima. A za izravan dijalog s Isusom osjećala se potvrđenom i pozvanom od njega samoga. I upravo ta nutarnja snaga molitve davala joj je snagu, ali i mirnu sigurnost da se odupre suprotnim sadržajima, pa i kad su dolazili od najviših crkvenih autoriteta i bili preglasavani snažnom većinom. Pripisuje joj se rečenica 'Bog i ja smo uvijek većina'“, istaknula je predavačica te navela jedan tekst koji, kako je rekla, do sada nije prevede na hrvatski jezik koji pokazuje njezin izvorni stav u odnosu na vlastitu žensku poziciju u Crkvi, a ona ga je našla u sekundarnoj literaturi. U tome se tekstu sv.  Terezija izravno obraća Isusu: „Moj Stvoritelju, ti nisi nezahvalan i sigurna sam da ćeš im (ženama) uslišiti molitve. Kad si bio na zemlji, nisi prezreo žene, nego si ih obasipao dobrotom. Kod njih si našao više ljubavi i življu vjeru nego kod muškaraca. Među njima se nalazila i tvoja sveta majka, čije zasluge nam pripadaju i čiji habit nosimo. Svijet griješi ako od nas zahtijeva da ne smijemo za tebe otvoreno djelovati niti izgovarati istine, … i da ti Gospodine naše pravedne molitve nećeš uslišati. Ti si pravedan sudac i nisi kao suci ovoga svijeta, koji su sinovi Adamovi, kratko, ništa drugo nego muškarci koji svaku krepost žene promatraju sumnjičavo. Ali doći će dan, moj Gospodine, u kojemu će sve ovo postati poznato. Ne govorim o samoj sebi. Svijet poznaje moju bijedu i to mi je drago. Ali kad pogledam naše vrijeme, ne čini mi se ispravnim (pravednim) da se prezire duše kreposna i snažna duha samo zato što su žene.“ (Put savršenosti). Terezija Avilska i njezino ophođenje sa svojim vremenom, pa i problemom žena u njemu, upućuje da ispravan kršćanski put nije trijumf jednoga spola nad drugim ili međusobno odmjeravanje snaga, nego usmjeravanje žena i muškaraca kao osoba prema Bogu, pri čemu međusobnim uvažavanjem jedni drugima mogu biti i jesu pomoć, podrška, korekcija, nadopuna i suputnici, zaključila je dr. Marija Pehar.

Mr. Gordana Barudžija ukazala je na važnost žena u teologiji u suvremenosti s osobitim osvrtom na hrvatske teologinje od sedamdesetih godina prošlog stoljeća do prvog desetljeća ovoga. Najprije je govorila o radu teologinje Elisabeth Schüssler Fiorenza koja se bavi ženama u Svetom pismu. „Primjenjujući postojeće egzegetske metode ta teologinja pristupa čitanju i tumačenju Biblije na način da u tekstovima traži nevidljivu i skrivenu prisutnost žena. Uz kritički analitički pristup biblijskim tekstovima, ona kao važan oblik izričaja u obzir uzima i poetsko izražavanje te koristi poeziju kao hermeneutički ključ u nekim svojim tekstovima. Poetski govor u sebi uključuje metaforično izražavanje za razliku od analitičkog govora što autorici omogućava korištenje metafora u definiranju hermeneutičkog ključa kojim otvara  biblijske tekstove. Tako upotrebljava metaforu plesa i plesnih koraka. Navest ću jedan primjer njezinoga tumačenja tekstova koji se nalaze u Mt 15,21-28 i Mk 7,24-30, a govore o ženi koja je strankinja (Kananejka/Sirofeničanka) i koja dolazi Isusu založiti se za svoju kćer koju muči nečisti duh (opsjeo ju je nečisti duh). Ona traži od Isusa da joj izliječi kćer. U Matejevoj verziji Isus ne odgovara ženi i tek na poticaj učenika započinje razgovor s njom, dok joj u Markovoj verziji, nakon njezine molbe Isus odgovara. Odgovor je u oba slučaja metaforičan, jer Isus kaže da nije pravo djeci oduzeti kruh i baciti ga psićima. Također, u oba je teksta zapisana reakcija žene na Isusov odgovor. Žena prvo izražava slaganje s Isusom, ali ne odustaje od svoje nakane te protuargumentom i dalje traži ono zbog čega je došla. Ona odgovara kako i psići ispod stola jedu mrvice koje ispadaju sa stola. Na takve riječi Isus joj prema Mateju odgovara: 'O ženo, velika je tvoja vjera. Neka ti bude kako želiš!', a prema Marku: 'Zbog te riječi-hajde, izašao je zli duh iz tvoje kćeri.'“


„Interpretirajući ovaj tekst, Schüssler Fiorenza naglašava kako je žena bila uporna u zalaganju za svoju kćerku koja je ustvari njezina budućnost. Govor o hrani i čuda hranjenja u evanđeljima, prema njoj imaju snažan euharistijski prizvuk, a žena se svojim suprotstavljanjem i traženjem nakon Isusovog odbijanja, poziva na mesijansko obilje oko kršćanskog zajedništva stola. Žena vjeruje da je dobrota Isusa dovoljno obilna da zadovolji ne samo Židove nego i pogane. Na temelju ovoga, autorica zaključuje da su žene bile presudan čimbenik u širenju Radosne vijesti na ne-Izraelce. Također, ona zaključuje da je stavljanje teološkog argumenta u usta jedne žene, znak povijesnog vodstva kojega su žene imale u ostvarivanju Isusove misije“, istaknula je predavačica te se osvrnula na hermeneutički okvir koji se kreće u relaciji razumijevanje-objašnjavanje-tumačenje. „Ključni momenti u hermeneutičkom procesu prema Schüssler Fiorenza jesu: ideološka sumnja, povijesna rekonstrukcija, teorijska procjena i kreativna imaginacija.“ Četiri koraka koji se izmjenjuju jesu: Hermeneutika sumnje koja polazi prvotno od čitateljeve vlastite čitalačke prakse i pretpostavki, zatim hermeneutika sjećanja koja upućuje na to da se ne može samo uzeti biblijski tekst „o ženama“ već se mora uzeti u obzir kontekst u kojemu je i tekst o ženama nastao. 

Slijedi hermeneutika proklamacije koja govori o tome da biblijski tekstovi koji propisuju patrijarhalne odnose dominacije i eksploatacije ne smiju biti čitani kao riječ Božja već kao čovjekove riječi i na kraju dolazi hermeneutika oslobađajuće vizije i imaginacije koja  želi aktualizirati i dramatizirati biblijske tekstove koji se prepričavaju na drugačiji način i iz drugačije perspektive. Postavljajući pitanje o tome koliko poznajemo teološki rad žena u Hrvatskoj, mr. Barudžija je navela: „Napravila sam bazu podataka u koju sam unijela imena i prezimena, a ponekad i pseudonime autorica koje su objavljivale u Bogoslovskoj smotri, Obnovljenom životu, Crkvi u svijetu, Službi Božjoj i drugima (Diacovensia, Kateheza, Nova prisutnost, Communio, Concilium, Svesci). U bazi podataka se našlo 306 imena autorica od kojih su neke objavljivale poeziju, osvrte, recenzije, ali i izvorne znanstvene radove, prethodna priopćenja, pregledne članke, stručne članke. Zanimljivo je bilo vidjeti da se radi o autoricama iz različitih područja i s različitim stupnjem obrazovanja. Vremenski raspon koji me je zanimao je od 70-tih godina 20. st. do prvoga desetljeća 21. st. Neke od autorica tako su npr. Stanislava Adamić koja se potpisuje i kao: AM., A. Marius, Alma Fides, Ignis Letitia, Ava Mislan Ova hrvatska književnica i prevoditeljica objavila je kao Stanislava Adamić 35 pjesama u CuS i OŽ, kao Alma Fides 15 pjesama u OŽ, kao Ignis Letitia 7 pjesama u CuS.

Zatim je tu s. Marija od Presvetog Srca koja objavljuje poeziju u OŽ od 1974. do 1976. godine. Jedna od poznatijih osoba je svakako Ljiljana Matković Vlašić koja  objavljuje u BS, OŽ, CuS, a 1973. godine objavljuje knjigu „Žena i Crkva“ upravo u izdanju KS-a te zbirku molitava i meditacija „Ti nisi sišao s križa“ 1974.god. Možda bi se nekome moglo neočekivanim činiti podatak da je u OŽ 1982. i 1983. godine poeziju objavljivala i književnica Dubravka Ugrešić (Tajna, Gospodin je pastir moj, O sreći). Svoje znanstvene radove su u teološkim časopisima objavljivale i znanstvenice koje su doktorirale u drugim područjima (npr. Jadranka Brnčić, Lidija Gunjević, Anamaria Grünfelder, Ana Gabrijela Šabić…), a ne isključivo u području teologije. S jedne strane to je veliko bogatstvo jer se teološkim temama pristupa interdisciplinarno i zasigurno je i to zanimljiva tema za istražiti no, ja sam se odlučila za uži pristup u kojemu istražujem tekstove znanstvenica koje su doktorirale unutar katoličke teologije. Za sada se radi o tekstovima  26 autorica katoličkih teologinja doktorica znanosti i oko 340 njihovih radova“, iznijela je predavačica te zaključila predavanje s dva citata. Najprije je citirala dokument „Tumačenje biblije u Crkvi“ kojega je izdala Papinska biblijska komisija 1993. godine, a zatim svježi govor pape Franje u kojima se vidi koliko i dokumenti i Papa vrednuju prinos žena u teologiji.

Nazočni su pokazali iznimno veliko zanimanje za temu i zadržali se u dužoj i konstruktivnoj diskusiji. Voditelj je i ovaj put bio don Anton Šuljić.

Misao dana

Sjedinjenje s Bogom ne znači samo viđenje Boga na nebesima nego, kao što Kasijan kaže: savršenu čistoću srca koja posvećuje dušu čak i na zemlji i njome duša postiže nevidljivi doživljaj nebeskih stvari. Duhovno vodstvo bilo je, dakle, jedno od osnovnih sredstava za postizanje monaškog savršenstva. (Thomas Merton, „Duhovno vodstvo i meditacija“)

na vrh
×
Prijava
Poslati ćemo vam zaboravljenu lozinku
×
Registrirajte se kao novi web kupac
  • Kupujte naslove iz naše ponude
  • Primajte obavijesti o novim naslovima
  • Kreirajte svoju listu želja
  • Pratite povijest vaših narudžbi

Vaši podaci su zaštićeni i poznati samo uredništvu naše web stranice. Naša tvrtka se obvezuje da će s vašim podacima postupati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti osobnih podataka.