

Riječ je
o knjizi meditativnih dnevničkih zapisa pjesnika, esejista, kritičara,
antologičara i prevoditelja Mladena Machieda u kojoj on na bremenit i snažan
način progovara o odnosu koji se rađa iz ljubavi, patnje i tišine.
„S
mnogih stranica dnevničkih autorovih ulomaka na profinjen nam se način prenosi
istina da u stalnoj komunikaciji ljudi često govore o tome zašto se ne
razumiju, a jer se ne razumiju, govore. No, upravo jer govore, oni se ne
razumiju (…) . Pjesnik Machiedo nam poput Jaspersa svojim duboko smislenim
meditativnim ulomcima i razmišljanjima nastoji pomoći u stjecanju novih uvida u
vlastitu i tuđu egzistenciju bez ikakvih iluzija. Iz njegovih intimnih i hermetičnih
riječi i rečenica proizlaze i mnoga pitanja koja su prije njega postavili mnogi
filozofi: Što je čovjek? Što je komunikacija? Što je transcendencija? U tom
svom srazu s teškom misijom davanja odgovora na ta duboka životna pitanja,
Machiedo jaspersovski ne odbacuje znanost, ali uočava njezine granice: znanost
nam ne može dati odgovore na pitanja o vlastitom smislu, niti odrediti smisao i
cilj našeg života. Zato u središte svojih svakodnevnih razmišljanja stavlja
čovjeka i njegovu upućenost na bližnjega i na Boga, zanima ga pojedinačna
egzistencija i pojedinačno čovjekovo iskustvo, njegovo nepovredivo dostojanstvo
i onda kada je u bolesnome tijelu – paradoksalno – vidljiva (samo ljudskom oku)
nevidljiva duša“, piše o ovoj knjizi Danijel Labaš.