Određivanje odnosa duha i mozga dotiče se najosnovnijeg pitanja koje čovjek može postaviti: tko je on sam. Ne moramo samo začuđeno primiti na znanje to da uopće možemo postaviti ovo pitanje – koje drugo biće u svemiru to može? – nego također i to da ne znamo egzaktan odgovor. Najveća poteškoća nastaje sukobom dviju neuskladivih intuicija. Je li čovjek biće kod kojega se neovisni, slobodni duh služi tijelom ili čovjek predstavlja nerazdvojivo jedinstvo mentalnih i fizički aspekata? Pitanja u tom smjeru od početka su pokretala filozofe. Odgovaranjem na njih, čovjek donosi načelnu odluku koja se, primjerice, može očitovati u tome da se tijelo označava kao manje vrijedno, čak kao ‘grob duše’. Rasprava se o tome pitanju vodi od kad je ljudskoga znanja i svijesti, od kad je religije i filozofije, a osobito se bila rasplamsala u 20. stoljeću budući da ju je potaknuo razvoj prirodnih znanosti. Ova knjiga je u širokim crtama obilježena filozofijskim postupcima, a teološko se nalazi u duhovnim pretpostavkama, upozorava autor. Pitanje je i u tome: Dovode li saznanja prirodnih znanosti neizbježno do toga da se čovjeka promatra samo još kao složeni stroj? U sučeljavanju s prirodoznanstvenim nalazima i njihovim najistaknutijim zastupnicima Patrick  Becker zastupa drevni filozofski koncept: koncept emergencije. On objašnjava svijest u njezinoj kvalitativnoj posebnosti na prirodnoj osnovi. Autor je docent fundamentalne teologije i filozofije religije na Katoličkome teološkom seminaru u Marburgu.