Nemili rat u srcu Europe između dvije kršćanske zemlje, Rusije i Ukrajine, nanovo stavlja u središte pitanje crkvenog nauka o ratu i naoružanju. Uzdrman ratnim strahotama i sve realnijom nuklearnom prijetnjom, autor ove knjige želi aktualizirati kršćansku mirovnu etiku. Crkveni oci na Drugom vatikanskom koncilu sa žalošću primjećuju da unatoč silnu tehničko-ekonomskom razvoju rat nije iskorijenjen iz života čovječanstva, te se nameće logično i otvoreno pitanje: je li rat sastavni i neraskidivi dio ljudske naravi? Zbog povećanja straha i potencijalne nuklearne katastrofe nameće se čak i pitanje opstanka i preživljavanja ljudske vrste ovog stoljeća, pitanje o kojem se raspravljalo na Vatikanskoj konferenciji o potpunu razoružanju. Crkva s pravom podržava zakonitu obranu i posljedično primjenu “nasilja” u nekim situacijama. No ta činjenica može djelovati kao opravdanje za proizvodnju oružja za sprečavanje rata, odnosno za (samo)obranu. Prisutnost Crkve u vojnim strukturama država preko vojnih ordinarijata dodatno pojačava kod pojedinaca tu svijest o opravdanosti proizvodnje oružja, osobito o opravdanosti sudjelovanja kršćana u njegovoj proizvodnji. Međutim, sudjelovanje u tim strukturama ne nalazi svoj raison d’etre najprije u mogućnosti proizvodnje oružja, već isključivo u racionalnoj mogućnosti zakonite (samo)obrane koju ima svaka država. Ta se mogućnost temelji na drevnom nauku o “pravednom ratu”, kako kod raznih filozofa, tako i kod crkvenih autora. No pitanje jest je li takav nauk danas održiv? Koji je suvremeni crkveni stav o tome i o brojnim drugim pitanjima, osobito kada smo suočeni s postojanjem nuklearnog oružja, autor nastoji odgovoriti u ovoj knjizi. Tu je, također, i pregršt zanimljivih tema koje autor aktualizira: Tomino i Augustinovo shvaćanje rata, filozofske teorije i načela koje reguliraju vojnu filozofiju, uloga papinstva u dva svjetska rata, koncilski nauk o ratu, nuklearna metafizika – samo su neke od njih.