Knjiga riječkoga crkvenog povjesničara bavi se crkvenom situacijom u gradu Rijeci između dva svjetska rata. Crkvena povijest Rijeke tijekom talijanske uprave malo je poznata. U središtu su autorova zanimanja stvaranje novih gradskih župa i osnutak samostalne Riječke biskupije nakon aneksije grada od strane Italije, u okvirima talijanskoga fašizma. Analizira se život Katoličke Crkve tijekom okupacije Gabrielea D’Annunzija, odvajanje od crkvene vlasti senjsko-modruškog biskupa, jezična situacija u riječkoj Crkvi, djelovanje prvoga apostolskog upravitelja Celsa Costantija, prvoga riječkog biskupa Isidora Saina i potom biskupa Antonija Santina. Ovo djelo prvenstveno predstavlja djelovanje biskupa i crkvenih upravitelja, osobito njihov odnos spram političkih i nacionalnih pitanja. Izvan opsega istraživanja ostao je veći dio života u župama, povijest pastorala i pučka pobožnost, čemu bi, napominje i autor, trebalo posvetiti osobito proučavanje. Budući da je povijest Rijeke tijekom talijanske uprave malo poznata, ova knjiga predstavlja vrijedan i dragocjen prinos tome razdoblju, budući da se ono malo radova koji postoje sa strane hrvatskih ili slovenskih crkvenih povjesničara bavilo isključivo odgovornošću talijanske katoličke hijerarhije prema Hrvatima i Slovencima u Kraljevini Italiji. Knjiga predstavlja proširenu i nadopunjenu verziju doktorske radnje koju je autor obranio na Fakultetu crkvene povijesti i crkvenih kulturnih dobara Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu 2007. godine.