Pretraži u novostima

Prvi Svjetski dan djece: 'Evo, činim sve novo!'

- Kategorija : Novosti

Na kraju svibnja stiže jedna novost, a to je inicijativa Dikasterija za kulturu i obrazovanje koja je započela pitanjem: „Kakav svijet želimo prenijeti djeci koja odrastaju?“ „Poput Isusa želimo djecu staviti u središte i brinuti se za njih“, odgovor je Svetoga Oca koji je proglasio prvi Svjetski dan djece, a obilježava se 25. i 26. svibnja ove godine na dvostrukoj razini: sveopćoj sa sjedištem u Rimu, te biskupijskoj. 

„Evo, sve činim novo!“ (Otk 21, 5) tema je prvoga Svjetskog dana djece. Tim se geslom želi djeci osvijestiti kako s Isusom možemo sanjati o novom čovječanstvu i raditi za društvo u kojem će biti više bratstva i u kojem će se posvećivati više brige našem zajedničkom domu, počevši od jednostavnih stvari kao što su pozdravljanje drugih, traženje dopuštenja, ispričavanje ili zahvaljivanje. Svijet se mijenja počevši od malih stvari ne srameći se činiti male korake, ističe u svojoj poruci papa Franjo.

Papinu poruku uz Svjetski dan djece donosimo u cijelosti u nastavku:

Dragi dječaci i drage djevojčice!

Bliži se prvi Svjetski dan posvećen vama, koji će se održati 25. i 26. svibnja u Rimu. Zato sam odlučio uputiti vam poruku, drago mi je da ćete je moći primiti i hvala svima koji će se potruditi učiniti je dostupnom.

Upućujem je prije svega svakome od vas ponaosob, tebi, draga djevojčice, tebi, dragi dječače, jer si »dragocjen« u Božjim očima (Iz 43, 4), kao što nas uči Biblija i kao što je to Isus mnogo puta pokazao.

Ovu poruku, istodobno, upućujem svima jer ste svi važni i, zato što zajedno, bilo da ste blizu ili daleko, izražavate čežnju svakoga od nas da rastemo i obnavljamo se. Podsjećate nas da smo svi djeca i braća i sestre, da ne bismo postojali da nije bilo onih koji su nas donijeli na svijet i da nitko ne može rasti bez drugih kojima može darivati ljubav i od kojih može primiti ljubav (usp. enc. Fratelli tutti, 95).

Tako ste svi vi, drage djevojčice i dječaci, radost svojih roditelja i svojih obitelji. Radost ste također čovječanstva i Crkve u kojoj je svaki od nas poput karike u vrlo dugom lancu koji se proteže od prošlosti do budućnosti i obuhvaća sav svijet. Zato vam preporučujem da uvijek pažljivo slušate priče odraslih: svojih majki, očeva, djedova i baka, pradjedova i prabaka! Ali ne zaboravite ni one od vas koji se, već tako mali, bore s bolestima i teškoćama, u bolnici ili kod kuće; one koji su žrtve rata i nasilja, koji trpe glad i žeđ, koji žive na ulici; koji su prisilno unovačeni ili prisiljeni bježati dijeleći sudbinu izbjeglica, odvojeni od vlastitih roditelja; koji ne mogu ići u školu, koji su žrtve zločinačkih skupina, droge ili drugih oblika ropstva, izrabljivanjâ. Ukratko, svu onu djecu kojoj se dan-danas okrutno otima djetinjstvo. Slušajte ih, štoviše, slušajmo ih, jer nam u svojoj patnji govore o stvarnosti, očima umivenim suzama i s onom ustrajnom čežnjom za dobrom koja se budi u srcima onih koji su doista vidjeli koliko je zlo strašno.

Mali moji prijatelji, da bismo obnovili sebe i svijet, nije dovoljno da budemo zajedno mi međusobno, nego moramo biti u zajedništvu s Isusom. Od njega dobivamo veliku hrabrost: On nam je uvijek blizu, njegov Duh ide pred nama i prati nas na našim putovima. Isus nam govori: »Evo, sve činim novo!« (Otk 21, 5). Upravo te riječi sam odabrao kao temu vašeg prvog Svjetskog dana. Te nas riječi pozivaju da postanemo spretni poput djece u shvaćanju novosti koju u nama i oko nas pokreće Duh Sveti. S Isusom možemo sanjati o novom čovječanstvu i raditi za društvo u kojem će biti više bratstva i u kojem će se posvećivati više brige našem zajedničkom domu, počevši od jednostavnih stvari kao što su pozdravljanje drugih, traženje dopuštenja, ispričavanje ili zahvaljivanje. Svijet se mijenja počevši od malih stvari, ne srameći se činiti male korake. Štoviše, naša nas malenost podsjeća da smo slabi i da trebamo jedni druge, kao udovi jednoga tijela (usp. Rim 12, 5; 1 Kor 12, 26). I to nije sve. Naime, drage djevojčice i dragi dječaci, ako si sam ni ne možeš biti sretan, jer radost raste u mjeri u kojoj se dijeli: rađa se iz zahvalnosti za darove koje smo primili i koje mi sami dijelimo s drugima. Kad ono što smo primili čuvamo samo za sebe, pa čak u svojoj hirovitosti želimo dobiti ovo ili ono na dar, zapravo zaboravljamo da smo mi sami jedni drugima najveći dar: mi smo “Božji dar”. Potrebni su, istina, i drugi darovi, ali samo radi zajedništva. Ako ih ne koristimo u tu svrhu, uvijek ćemo biti nezadovoljni i nikada nam neće biti dovoljni.

Ali kad smo zajedno, sve je drugačije! Sjetite se svojih prijatelja: kako je lijepo biti s njima, kod kuće, u školi, u župi, u oratoriju, posvuda; igrati se s njima, pjevati, otkrivati nove stvari, zabavljati se, svi zajedno, ne ostavljajući nikoga. Prijateljstvo je nešto prelijepo i raste jedino tako: dijeljenjem s drugima i opraštanjem, strpljivošću, hrabrošću, kreativnošću i maštom, bez straha i bez predrasudâ.