U povodu 100. obljetnice rođenja: Vjekoslav Bajsić i obrnuto vrijeme

U prigodi 100. obljetnice rođenja, 11. veljače ove godine, prisjećamo se jednog od vodećih hrvatskih teologa i filozofa, svećenika, profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i odgovornog urednika Kršćanske sadašnjosti, dr. Vjekoslava Bajsića. Uz Josipa Turčinovića i Tomislava Janka Šagi-Bunića, Vjekoslav Bajsić dio je karizmatičnog trolista koji je osnovao Kršćansku sadašnjost s koncilskim nadama i naporima za uprisutnjenje kršćanskih vrjednota u naše društvo i kulturu. Neizbrisivo obilježivši poslijekoncilsko razdoblje života Katoličke crkve na našim prostorima, nezaboravan ostaje Bajsićev doprinos i našoj kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana pišući u kolumni Pitanje sadašnjega trenutka od 1971. do 1983. godine, a onda i drugim rubrikama sve do 1993. godine.

Iz životopisa

Vjekoslav Bajsić rođen je u Čakovcu 1924. godine, gdje je i završio osnovnu školu. Školovanje nastavlja u Zagreb u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati, gdje je maturirao 1942. godine. Već je kao gimnazijalac zapažen zbog svojih duhovitih i misaonih napisa. Studirao je potom na Gregoriani u Rimu, postigavši licencijat iz filozofije i teologije, kao i doktorat iz filozofije. Obranio je pritom tezu pod naslovom Pojam “kršćanske” filozofije kod Edith Stein. Za svećenika je zaređen 1948. u Rimu. Od godine 1961. sve do umirovljenja 1993. predavao je filozofsku skupinu predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je jedno vrijeme bio i bibliotekar i dekan. Osim na KBF-u, predavao je i na Katehetskom institutu i na Institutu za teološku kulturu laika. Sudjelovao je u nizu domaćih i međunarodnih simpozija na kojima je uvijek bio zapaženi predavač.

Uz Josipa Turčinovića i dr. Tomislava Janka Šagi-Bunića bio je utemeljitelj izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost u Zagrebu, čiji je bio i ravnatelj. U kršćanskoj obiteljskoj reviji Kana pisao je kolumne 25 godina, a izabrani tekstovi potom su objavljeni u nekoliko knjiga: Strah za granicu, Na rubovima Crkve i civilizacije, Obrnuto vrijeme i Ekologija slobode. Objavio je ukupno 12 knjiga i priručnika, a prema popisu koji se nalazi u njegovom Osobniku, objavio je ukupno 59 znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima s međunarodnom recenzijom. Istaknuo se i kao prevoditelj, primjerice Velike povijesti Crkve u pet svezaka, koju je uredio Hubert Jedin, a objavila Kršćanska sadašnjost.

U nastavku donosimo članak iz kršćanske obiteljske revije Kana za veljaču 2024.

Piše: prof. Stjepan Kušar

Kad je riječ o obljetnicama, gledamo unatrag u prošlost. I redamo godine po skupinama od deset, stotinu, tisuću… ili nekako drukčije, ali je uvijek u pitanju neki sustav brojenja godina. Pa je onaj čijeg se rođenja spominjemo – Vjekoslav Bajsić, pisac brojnih nezaboravnih i uvijek ponovljenog čitanja vrijednih kolumni u »Kani« – običavao reći, jer nema »odgovarajuće kvrge na mozgu gdje bi bilo lokalizirano razumijevanje za godišnjice«, da mu se čini kako, slaveći godišnjice, mi »zapravo slavimo samo decimalni sustav«. Usprkos tomu, nadamo se da nam on, u nebeskom Elizeju, neće uzeti za zlo što je ovog puta u pitanju upravo on i jedna njegova godišnjica. Ovu, naime, uzimamo kao prigodu da si pokušamo približiti srcu poneku od njegovih misli, primjerice onu o vremenu i onome što kršćani čine ili su pozvani činiti u vremenu.  

Vrijeme

Obljetnice su proslave onoga prošlog jer nam se ono čini važnim za našu budućnost. No Bajsić je često imao osjećaj da je u tim proslavama ono prošlo tako masivno prisutno da ostaje malo slobodna prostora za pogled i za iskorak u budućnost. Možda odatle dolazi njegova odbojnost prema obljetnicama. Stoga bi moglo biti umjesno potražiti u njegovim tekstovima neka mjesta gdje je u pitanju budućnost. Dakako, nije riječ ni o proricanju ni o futurizmu, nego o smislu budućnosti u perspektivi kršćanske vjere i života koji ona nosi i oblikuje. Stoga ćemo mu dati priliku da opet dođe do riječi navodeći ga obilno i bez pretenzije da čitatelje opterećujemo znanstvenim aparatom, tj. navođenjem stranica. Možda ih to potakne da opet posegnu za kojom od njegovih triju knjiga u kojima su sabrani tekstovi njegove kolumne u »Kani« (Strah za granicu, 1980.; Ekologija slobode i Obrnuto vrijeme, obje 1994.).

Vrijeme običavamo dijeliti u tri ekstaze: prošlost, sadašnjost i budućnost. Živimo, doduše, u sadašnjosti, ali nam ona izmiče u prošlost i nema načina da je zaustavimo; kratka je i svodi se na trenutak. Prošlost nam je prisutna u pamćenju i smatramo je »stvarnom, čvrstom, našom«; prisjećamo se toliko toga što je »nagomilano u našem sjećanju, u slikama, u glasovima, u osjećajima«. Kažemo da imamo znanje o onome prošlom pa ga »čuvamo u kamenu, u knjigama, u pismima, na fotografijama, u mnogim predmetima koji su nekad bili svjedoci« događaja.

A budućnost? Ona nam je prisutna u očekivanju pa stoga ne možemo imati »takvih opipljivih dokumenata ni takve prisutnosti«. Ona nam izgleda nekako maglovitom, a u naše vrijeme svako toliko može se čuti i pročitati da je nema, da smo je potrošili, pa bježimo od nje jer smo je napunili našim strahovima i tjeskobama  – »No future!« Pritom se, nažalost, zaboravlja nešto presudno, naime, to da budućnost »posjeduje nenadmašivo svojstvo: da je jedini prostor u kojem prebivaju naše mogućnosti, da nam se jedino tu nastanila naša mala sloboda«. U budućnost se, naime, odbacujemo, upravo projiciramo, svojim planovima i odlukama. Ona je – obrnuto od prošlosti – prostor slobode. 

Sloboda

U ovoj prigodi nije riječ o tome kako se sloboda može promišljati ni koji je nutarnji uvjeti čovjeku omogućuju; s Bajsićem mislimo »na problem njezina ostvarivanja među ljudima, problem prostora za čovjeka da može biti i živjeti«. To pokazuje moderno doba koje je slobodu ispisivalo u proklamacijama i na natpisima – ali je »nikada nije bilo za svakoga koliko bi je trebao ili želio«. Je li to zato što se pitanje slobode postavlja »u terminima nezavisnosti od drugih, tj. slobode od slobode drugih«? Jesu li nam drugi uopće potrebni kao slobodni? Ili samo kao …? Ne ugrožavaju li oni našu slobodu i neovisnost zato što su slobodni? Tomu bi moglo biti tako pa se stoga »mnogima čini da je osiguranje vlastite slobode u prvom redu pitanje moći i vlasti. Biti slobodan značilo bi, dakle, posjedovati moć da se ograniči ili uništi tuđa sloboda kako ne bi ugrožavala vlastitu.« Tužne li strane našega bića koje drugoga čovjeka i njegovu slobodu uglavnom uzima kao smetnju! Je li »težnja za nezavisnošću u praksi ipak često samo prikrivena težnja za vladanjem nad drugima«? U odnosima među skupinama u društvu i među narodima, ali i među nama kao pojedincima, to se nebrojeno puta potvrdilo. To, međutim, nipošto ne znači da je neka neovisna i u tome smislu slobodna skupina također »skupina međusobno slobodnih ljudi«. 

Ona to i ne može biti ako njezini članovi uzimaju slobodu kao izraz slijepe prirodne težnje za osiguranjem vlastita životnoga prostora protiv drugih koji imaju isto takve težnje. Naprotiv, valja računati s tim da u svojim životnim planovima i ciljevima predvidimo i prostor za slobodu drugoga. Stoga Bajsić neumorno ističe: »Čovjek je odavno prestao biti samo biće prirode, uključen u njezine grube poteze da se očuva i da preživi vrsta ili grupa. Stvorili smo jedan novi svijet, svijet kulture i duha, koji ne može opstati bez novih načina međusobnog ponašanja, bez priznavanja vrijednosti čovjeku pojedincu i radosti nad njim kad se raduje svojoj slobodi.« Stoga nam se sloboda pokazuje kao »nešto novo što proizlazi iz svjesne brige za ljudsku osobu«, za drugoga čovjeka – dakle prvotno kao sloboda s drugim i za drugoga u uzajamnosti. To nam pak nije dano kao dar u kolijevku, to – slobodu – »valja učiti, kao što se uči hodanje ili govor ili čitanje ili pisanje: polako, uporno, neprestano…«.

Učenje…

Učenje je pak nešto što se događa u svaki put nama danoj sadašnjosti pod vidikom naše budućnosti, one bliže i one manje blize. To vrijedi za svakoga, a za kršćanskog je vjernika ta perspektiva specificirana krštenjem u kojemu je njegovo ime nerazdruživo povezano s Božjim imenom. U toj perspektivi »sloboda potječe iz svijesti o vrijednosti čovjeka pojedinca kao Božjeg vlasništva i predmeta njegove ljubavi, te, prema tomu, nečega nepovredivoga« – riječ je o ʼnovome čovjekuʼ, kako to voli isticati apostol Pavao. Dah te novosti osjeća se u evanđeljima koja pokazuju da ljudski život zapravo nije uvjetovan prošlošću, nego budućnošću. Život prvih kršćana određivalo je, naime, »iščekivanje kraljevstva Božjega«; znak te Božje vladavine sam je Isus u svojem govoru i postupanju. On je ljudima dao osjetiti novost Božjega pogleda na čovjeka i na mogućnost da se čovjek u njega ugleda.

Otada je prošlo mnogo vremena pa se čini kao da je kršćanstvo umorno. U naše doba, ali već i ranije, Bajsiću – i ne samo njemu – činilo se da kršćani kadikad ne znaju što bi sa sobom. »Žive tako, pomalo, iz svoje prošlosti: jer je takav običaj, jer sam kao dijete…, jer smo mi uvijek…, jer su tako naši stari…, a vremena nisu više takva, kakva su bila; traže same sebe, ukoliko se traže, u nekim davnim danima, što dalje to bolje«. Kako bi bilo da se okrene to gledanje, pa s njime i vrijeme – u budućnost koju otvara radosna vijest o prisutnome Bogu?

Ne kanimo tvrditi da je za prve kršćanske zajednice prošlost bila izbrisana. Naprotiv, njima je ona uvijek, u svaki put sadašnjem spomenu na Kristovo vazmeno otajstvom u euharistiji, u nadi omogućivala iskorak u budućnost; ona im je otvarala nove oblike međusobnoga ophođenja i zajedničkoga života – znaci već prisutnoga kraljevstva Božjega usred ljudi. To se učilo također kroz nerazumijevanja i sukobe i njihova prevladavanja, kako pokazuju Djela apostolska i Pavlove poslanice. Obraćenje, oproštenje, ponovno rođenje – o čemu govore evanđelja – to »nije neka površna izmjena ponašanja, nego vrlo dubok zahvat u čovjekova stremljenja i motive«, to je svojevrsni prekid s umornom prošlošću i otvaranje prostora za ono novo u bližoj i daljnjoj budućnosti. 

To novo dolazak je Božji u naš život – to i jest ʼradosna vijestʼ, evanđelje »što djeluje samo iz budućnosti«. Taj budući prostor zapravo određuje kršćanski život – »prestati sa starim, prošlim, i početi živjeti iz novoga središta na nov način«; pre-misliti se, tj. od svojih misli prijeći na one Isusove, od svojega vrednovanja na ono Isusovo. Kod njega se, naime, vidi kako izgleda »sloboda koja se tvori uvijek zajedno s nekim, a nikad protiv nekoga«. Valja ići u njegovu školu, od njega učiti i slušati ga kako govori o Bogu, kako postupa s ljudima, kako ih oslovljava, što im čini, kako im odgovara, što im poručuje te kako se na kraju, dosljedan poruci o Bogu čiju prisutnost ljudima naviješta, suočava s trpljenjem i sa smrću. Njegovo uskrsnuće nama je dana božanska potvrda njegove vjerodostojnosti. Svime time Isus otvara novu budućnost onima koji se u njega pouzdaju, imaju povjerenja u njega.

Budućnost je dakle nešto kao obrnuto vrijeme jer se pouzdanje vjere i nada odnose na ono buduće čega još nema i koje se želi smjestiti u naš život. Spomen onoga prošlog u funkciji je te i takve budućnosti. Kako bi to moglo ići? Tako da se »pokušamo probiti do budućnosti, ove naše, i s Bogom i s ljudima, jednom iz evanđelja«. Za to probijanje do budućnosti ima u evanđelju naputaka...   

… od Boga

Bajsić je o tome često razmišljao, govorio i pisao. I pritom nije bio naivan, nego je jasno uočavao teškoće. »Teško je biti kršćaninom u ovo doba, tj. uporno se truditi ne mrziti, ne dati se izazvati zlom zloga, ne dati se ogorčiti, nadati se uvijek, činiti ipak dobro. Ipak je to, usprkos svem lakom prividu, još uvijek jedini put u budućnost; sve drugo je samo glupo ponavljanje uvijek istoga kroz 4 milijuna godina, tj. otkad bezrepi homo habilis, ili ‘sapiens’, kako se bahato sam nazvao, dvonožno kroči po ovoj zemlji kako bi mogao držati toljagu u ruci.«

U jednome drugom tekstu napisanom iste, ratne 1991. godine on konstatira: »Ništa se ne može promijeniti u životu ljudi ako svi i nadalje rade što se uvijek radilo. A nije dobro što se oduvijek radilo i radi: podjele, zloba, mržnje, neprijateljstva, ratovi. Zato Krist zahtijeva od svojih da počnu djelovati kao ‘sinovi Božji’ da u tom budu ‘savršeni’ kao što je njihov Otac na nebesima« (Mt 5, 48). A njegovo je savršenstvo u tome »što daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima«. U tome je Božja apsolutna, tj. ničim uvjetovana sloboda; on nije netko tko se daje uvjetovati zloćom zloga ni dobrotom dobroga pa bi ga dobri nečim zadužio, a zli prisilio da mu uskrati neko dobro. Ili tipičnim Bajsićevim riječima: »Bog nije jedinka neke grupe koja će se ponašati pod prisilom bioloških mehanizama kako bi zajamčila svoje važenje ili vlast u grupi. Božja se sloboda očituje u neprestanu darivanju. Bog ne daje jer netko treba ili jer ga je netko nečim zadužio, nego daje jer je sam vrelo dobra.«

Otac je nebeski posve slobodno i neovisno biće; stoga čovjekov novi život koji Isus naviješta i pokazuje »počinje takvom duhovnom slobodom i nezavisnošću kakva je svojstvena Ocu na nebesima«. To se, naime, zrcali u Isusovu govorenju i postupanju. Ne čudi ako takav govor izaziva odbojnost, možda i srditost, jer imamo osjećaj da se od nas traži nemoguće – Bogu moguće, nama nemoguće; čemu to? Čini nam se, naime, da nema načina kako bismo mogli posegnuti za takvom slobodom i neovisnošću. No možda ipak postoji jedan prvi korak koji je svakomu dostupan i koji nam može otvoriti neslućene perspektive: »Možemo pokušati tako da svjesno prestanemo mjeriti se i uspoređivati s drugima.« To je više negoli uputno jer, u suprotnom, uglavnom završavamo u suđenju i nerijetko također u osuđivanju. A znamo, bilo je rečeno: »Ne sudite! Ne osuđujte!« (Lk 6, 37). Dobro nema potrebe za tim, »ono se opravdava samo po sebi«, sjaji iz vlastite punine. Njegovi su putevi bezbrojni, uvijek otvoreni – osim ako si ih mi sami nismo zatvorili. No to nije ni usud ni neka mehanička nužnost. Dobro nam se pokazuje »kao nada, kao cilj i obećanje, ali i kao posve osobni zadatak, djelo razumnosti i mudrosti, u svojoj zahtjevnosti zapravo Božje djelo«. Naša je budućnost prostor u kojem smo pozvani i omogućeno nam je ostvarivati svoje udioništvo u tome Božjem djelu. Bez zabrinutosti »hoće li nas netko uvažiti, nešto nam priznati, dati nam neku prednost«. U tom smislu: budućnost je naša stvar.

Ima još toliko toga što nikad nismo pokušali – i čeka na nas.