Uz 100. obljetnicu rođenja fra Bonaventure Dude – čovjeka predana i vedra

Istaknuti bibličar, pisac, poliglot, pjesnik i skladatelj, franjevac i svećenik, teolog, sveučilišni profesor – sve je to bio fra Bonaventura Roko Duda čija se 100. obljetnica rođenja obilježava 14. siječnja (Rijeka, 14. siječnja 1924.). Kao dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, glavni urednik (s Jurom Kaštelanom) tzv. Zagrebačke Biblije, prevoditelj Novoga zavjeta također je ostavio velik trag u društvenom, crkvenom i kulturnom životu. Istaknute osobnosti te jednostavne i blage ljudskosti, prirastao je srcima mnogim koji su ga poznavali, ali i onih koji su ga upoznali čitajući ili slušajući što je govorio. 

Kršćanska sadašnjost izdala je nekoliko knjiga fra Bonaventure (Što je za me Biblija?, Razmišljam o Alojziju Stepincu, Savjest i obraćenje u Bibliji, Sjeme je riječ Božja, U svjetlu Božje riječi, Rukovet domovinskih tema...), ali i dvije knjige o njemu: Vjeropoj riječi fra Bernardina Škunce i Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude autora Stjepana Licea.

fra Bonaventura Duda i dr. Jerko Fućak

Vjeropoj riječi je roman-esej, „zgusnut i pjesnički tekst, koji je u isto vrijeme hagiografija, razgovori i odgovori na pitanja, kratki teološki sažeci o temeljnim istinama Crkve, dokumentacija koja je iznesena u govorenom obliku. Veliko djelo dostojno i vrijedno čitanja i promišljanja“, kako ga je okarakterizirao akademik Josip Bratulić.

U proslovu knjige Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude Stjepan Lice piše da smisao ovih stranica nije predstaviti fra Bonaventuru Dudu na sustavan način, nego pokušati prikazati kako se on u svojoj iskričavosti i utišanosti odrazio i nastanio u njegovoj životu i njegovoj duši, posvjedočiti o njegovim tragovima zauvijek utisnutima u putove kojima prolazi. Upravo iz te knjige, u povodu 100. obljetnice rođenja fra Bonaventure, donosimo ulomak o njemu:

Fra Bonaventura Duda – čovjek predan, potresen i vedar

Početkom 2012. godine, na kraju razgovora za jedan dnevni list, fra Bonaventura rekao je novinaru: »Neka vas Bog čuva.« Novinar mu je, pomalo zatečen, zahvalio i upitao ga: »Postoji li?« Fra Bonaventura je smirenim, uvjerljivim glasom odgovorio: »Postoji. Budite sigurni.«

Čitav je njegov život, od najranijih dana, bio prožet tom sigurnošću. Nije pretjerano reći da se po njoj izborio za sebe, ali – još i prije – da se i Bog izborio za njega. A s ustaljenoga ljudskog motrišta život mu nije bio sklon. Gotovo kao da se od prvih dana trudio da ga onemogući. No fra Bonaventura se nije osvrtao na to. On se odlučio – zvučat će neshvatljivo, možda i neuvjerljivo – još kao dječak! Nerijetko bi se zatekao u izrazito nepovoljnim okolnostima. No nikada nije pomislio da je sam. Jednom je zgodom rekao da kao dječak nije ni znao da vjeruje. Vjera ga je, jednostavno, nosila. U tom duhu valja razumjeti i njegove riječi da je svetim misama kao mali dječak pribivao na isti način kao i kada je odrastao.

Siguran u Božju prisutnost, prihvaćajući život kao povjerenje koje mu je Bog iskazao, odlučio je svoj život potrošiti za Boga i Božje. U tome je bio neumoran sve do zadnjih dana. Svojom se ranjenošću izborio za našu blagoslovljenost.

Bilo mu je posve prihvatljivo raditi preko svojih snaga, i to ne samo prigodice. Bio je franjevac, svećenik – od svega, to ga je najviše određivalo. Bio je bibličar, sveučilišni profesor, književnik, prevoditelj, skladatelj – i ništa od toga usput. Bilo mu je naravno održavati nastavu na Katoličkome bogoslovnom fakultetu umjesto odsutnih profesora i to tijekom cijeloga semestra, pa i akademske godine. (…)

Ni jedan posao, kao ni pothvat – poput rada na Zagrebačkoj Bibliji – nije mu bio izlika da se izmakne pastoralnoj službi. Trudio se biti raspoloživ koliko god mu je vremenski bilo moguće. Redovito je propovijedao, i svakoga radnog dana kada je slavio misu. primao je ljude na razgovor. Kada bi u samostan pristigla vijest o nekoj nedaći, bolesti ili smrti nekoga koga je poznavao, bez oklijevanja bi otišao k njemu, odnosno k njegovoj obitelji. I nije im došao s nekom olakom riječi, nego gotovo bez riječi. i bio im je i ne samo duhovna okrjepa i potpora.

Vrijeme i vječnost u njegovu načinu razmišljanja i prihvaćanja, u njegovu postupanju, nisu bili odijeljeni, a kamoli odmaknuti. Živio je s osobitom osjetljivošću za onostrano, duboko svjestan da je ljudski život hod i da smo ovdje, na zemlji – kao što je govorio sveti Franjo Asiški– samo putnici i pridošlice. No putnici i pridošlice kojima valja – hodeći s Bogom – proći zemljom čineći dobro.

(Ulomak iz knjige Živio sam u vrijeme fra Bonaventure Dude, Stjepan Lice)