Veliki petak: Dan za razmišljanje o Kristovoj smrti

Uz Veliki petak, kada smo mislima na Kalvariji, a obredima se spominjemo Kristove otkupiteljske smrti, donosimo razmatranje iz knjige Ali Bog je drukčiji biskupa Helmuta Krätzla.

A KRAJ ISUSOVA KRIŽA BIJAHU…

Isusovu su pogubljenju nazočili mnogi gledatelji, kao što se ljudi uvijek brzo okupe kada se događa nešto strašno. Četiri evanđelista među tim mnoštvom naroda različito ističu neke osobe, koje govore ili su samo nijemi očevici. Nastaje snažna slika ozračja scene raspinjanja koja pokazuje sav spektar ljudskih osjećaja od otvorene mržnje do najdublje nutarnje povezanosti i ljubavi. Ni službena liturgija na Veliki petak ni pučke pobožnosti križnoga puta ne pružaju prigodu za iscrpno promatranje ove »slike«, iako bi bilo vrlo spasonosno same sebe potražiti u ovome mnoštvu, kako bismo jasnije uvidjeli na kojoj strani stojimo i kakvo značenje Isus i njegova smrt imaju za nas same.

Počinitelji i rugači

Odgovorne za raspinjanje ne može se točno razaznati u mnoštvu. Pilat je na navaljivanje naroda dopustio da se Isusa pogubi, ali je simboličkim pranjem ruku htio vidljivo pokazati svoju nedužnost, iako je – usprkos svim prosvjedima – ostao nepopustljiv glede natpisa gore na križu: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. »Vodeći ljudi naroda«, kako ih Luka naziva, ismijavali su Isusa: »Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik« (Lk 23,35). Nisu se osjećali krivima za njegovu smrt, samo su postupali po Zakonu, a »po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim« (Iv 19,7). Vojnici su bezosjećajno, rugajući se, izvršili zapovijed pogubljenja i podijelili među sobom odložene haljine Raspetoga.

Slika je strašna, ali ne i jedina: uvijek iznova postaje nova stvarnost na drugim poprištima. Uvijek iznova ljudi su krivci za strahovite događaje, ali od sebe odbacuju odgovornost za njih. Čini se da Zakon i zapovijed ozakonjuju i nečovječnosti. Hladnoća i mržnja – ako ih se pravovremeno ne zaustavi – gube svaku mjeru i čovjeka čine sposobnim za najgore stvari. Bijes naroda lako je raspiriti, ali ga je potom teško zaustaviti. Zbog »religioznih« su motiva vođeni ratovi i neki misle da služe Bogu kada zbog spašavanja njegove časti strogo kažnjavaju ili čak i ubijaju.

Znatiželjnici

Mnogi su došli na »Lubanjsko mjesto« samo gledati. To zvuči vrlo neutralno, ali zapravo nije. Zašto su ljudi došli, što su htjeli vidjeti? Kako će sve izgledati, kako će se Isus ponašati? Hoće li se možda ipak dogoditi još kakvo čudo? Ili je to bila čista znatiželja, pomama za senzacijom, vidjeti jednog čovjeka kako umire, kao što su uvijek u povijesti javna pogubljenja privlačila mase ljudi? Nesreće što su krvavije, to više okupljaju znatiželjnika, i nije li postalo upravo moderna medijska zakonitost da se krvave drame opisuje ili prikazuje slikom osobito neposredno i sa svim pojedinostima jer to zahtijeva šira javnost i hoće u tome »sudjelovati«? No tko hoće biti samo promatrač nekog nepravedna događaja, a ne pomaže ili ne prosvjeduje, i sam postaje krivac jer svojim ponašanjem odobrava ono što se događa. A tko hini da je došao zbog »sućuti«, možda će čuti Isusov prigovor koji je uputio jeruzalemskim ženama koje su ga oplakivale: »Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom!« (Lk 23,28).

Vjerni

Autor Ivanova evanđelja velikom brižljivošću opisuje skupinu vjernih koja je stajala kraj Isusova križa: to su četiri žene. One su snažna opreka četvorici vojnika koji upravo međusobno dijele Isusove haljine. Sa ženama je još samo jedan iz skupine učenika: onaj kojega je Isus posebno ljubio.

Zamjetljivo je kakav je častan spomenik rana Crkva tim izvješćem postavila upravo ženama iz Isusove pratnje i koja uloga pripada ženi kraj križa, a i poslije u širenju poruke uskrsnuća. Mariju iz Magdale, jednu od četiriju žena pod križem, uskoro nakon toga Uskrsli je izričito poslao učenicima kao glasnicu, kao »apostola« poruke uskrsnuća.

No evanđelist ovdje kraj križa posebno hoće istaknuti riječi umirućega Isusa svojoj majci i učeniku: »Ženo, evo ti sina!« A učeniku reče: »Sinko, evo ti majke!« Pritom nije riječ samo o tome tko će brinuti za majku koja ostaje sama. Tako dragocjene Isusove posljednje riječi upućene Mariji, njegovoj majci, i učeniku, sigurno znače mnogo više i u povijesti su izlaganja Biblije različito tumačene. Osobno me se osobito dojmilo jedno tumačenje i zbog toga bih ga htio ovdje spomenuti. Marija zastupnički predstavlja sve one koji u vjerničkom pouzdanju očekuju spasenje od Isusa. Ona zato moli u ime svih. Kako je to već učinila na početku njegova djelovanja na svadbi u Kani (usp. Iv 2,3s.), tako čini i sada, kada je sve bilo dovršeno (usp. Iv 19,30). No učenik, Isusov povjerenik, koji je na Posljednjoj večeri naslonio glavu na njegove grudi, jedini koji ga nije napustio u noći nakon što je Isus bio izdan, koji će srcem koje ljubi prije svih drugih apostola prepoznati Uskrsloga, i za Mariju i za sve, poseban je tumač onoga što je Isus htio objaviti: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).

Rimski satnik

Satnik koji je zapovijedao jedinicom za pogubljenje, koji nije vjerovao u Isusa, svjedoči. Kada on koji »stajaše njemu nasuprot vidje da tako izdahnu, reče: Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!« (Mk 15,39). Utješno je da se usred mnoštva koje viče i ruga se podiže taj glas, da je netko u svojoj gruboj vojničkoj svakidašnjici sačuvao tako prirodnu sposobnost uživljavanja. Satnikova tvrdnja nije bila »teološka«. No kada ga je pogodio pogled Umirućega, kada je čuo smrtni krik, očito mu je postalo jasno: »Bio je to izvanredan čovjek, pravednik, bio je to ‘božanski’ čovjek!« No rana je Crkva iz tih riječi divljenja i zatečenosti iščitala ispovijest vjere. Nije li ovaj vojnik doista bio blizu vjere, ne ide li Božja milost svojim vlastitim putovima kada joj čovjek ne postavlja zapreke?

»Desni« razbojnik

U mome stanu visi crtež austrijskoga slikara Hansa Froniusa. Pokazuje isječak iz potresne scene o kojoj izvješćuje samo evanđelist Luka: Isusa na križu i dvojicu razbojnika pored njega. Dok se jedan Isusu ruga, drugi ga kratko prije smrti moli da ga se sjeti u »svome kraljevstvu«. Na Froniusovoj slici vidi se samo »desnog« razbojnika kako čeznutljivo gleda u Isusa i svoju lijevu ruku, iako je pričvršćena uz križ, tako reći stavlja Isusu oko vrata. A Isus, teško obilježen smrtnim mukama, začuđeno gleda u čovjeka koji ga moli i čini se da mu se sve više približava svojom priklonjenom glavom.

Često promatram ovu sliku. Njezina me poruka dira. Daje mi sigurnost da i proigran život na kraju može zadobiti obrat i da Isus stoga može reći: »Danas ćeš biti sa mnom u raju« (Lk 23,43). Kakva je nada morala ostati živa o ovome zločincu kada se pouzdao u Isusovu moć i ovlast spašavanja, dok su mnogi drugi u njegovu umiranju vidjeli samo propast! Zar umjetnik nije htio izraziti da je bezgranično razbojnikovo uzdanje u Isusa, čak i u njegovu smrtnom strahu, za Isusa postalo neočekivana, ljudska utjeha? Čeznutljivi pogled očiju desnoga razbojnika uči me da češće nego dosada molim: »Isuse, sjeti me se!«

»I svi otiđoše potreseni…«

Mnogi su došli vidjeti raspinjanje: iz mržnje, iz radoznalosti, nekolicina čak i iz duboke ljubavi. Što ih je sve moglo pokretati u njihovoj nutrini? U svakom slučaju, Luka to opisuje ovako: »I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijuči se u prsa« (Lk 23,48). Jesu li se stvarno svi udarali u prsa, i oni koji su se samo izrugivali ili ipak samo oni koji su gledali srcem?

Knjigu Helmuta Krätzla Ali Bog je drukčiji potražite u knjižarama Kršćanske sadašnjosti ili u web knjižari.