Uputa o nekim aspektima "Teologije oslobođenja" (D-71)

Teologija osolobođenja, rođena je i razvijana na tlu latinskoameričkog kontinenta kao odraz tamošnjih društvenih, političkih i crkvenih prilika, našla se u posljednje vrijeme u žarištu pažnje sveopće javnosti. Nije tome razlog samo stav Rima, odnosno pape Ivana Pavla II. i Kongregacije za nauk vjere, koja se svojom Uputom o nekim aspektima "Teologije oslobođenja" izravno umiješala u raspravu, nego i sama narav te teologije, koja je za objekt svojega razmatranja uzela specifične latinskoameričke prilike s jasnim ciljem da ih mijenja u prilog siromašnih, potlačenih i obespravljenih narodnih masa. Takav cilj, prirodno, dovodi do polarizacije različitih mišljenja i stavova prema samoj teologiji oslobođenja i, naravno, prema teolozima koji je stvaraju. Treba također imati na umu da je to relativno mlada teologija i da u sebi nosi sve nedostatke i prednosti mladosti. "Teologija oslobođenja" također je novost u načinu teološkog razmišljanja: dok je takozvana "normalna" teologija redovito nastajala u laboratorijima crkvenih učilišta i u glavama teologa, "teologija oslobođenja" nastaje u takozvanoj kršćanskoj bazi, odnosno poticana iz baze, kao plod vjerničkog razmatranja nad konkretnom povijesnom stvarnošću. Teolozi joj daju samo konačni oblik, a ona pak izravno teži za aktivnim sudjelovanjem u mijenjanju nepravednih društvenih i političkih struktura u korist obespravljenih masa.