Život i djelo kardinala Franje Kuharića

Život i djelo kardinala Franje Kuharića naslov je zbornika radova sa znanstvenoga teološkog simpozija istoga naziva koji je održan u Zagrebu u petak i subotu 1. i 2. srpnja 2022. godine. Izvorno je trebao biti održan 2019. godine prigodom 100. obljetnice Kardinalovog rođenja, međutim, pandemija koronavirusa spriječila je taj naum.

Kardinal Franjo Kuharić jedan je od najvećih sinova Katoličke Crkve u Hrvatskoj u 20. stoljeću. Bio je ključna pastirska figura u prijelomnim povijesnim trenutcima Katoličke crkve i hrvatskoga naroda u drugoj polovici 20. stoljeća, a posebno početkom devedesetih godina 20. stoljeća tijekom Domovinskoga rata i osamostaljenja Republike Hrvatske. Dobro je poznata i fama sanctitatis koju je kardinal Kuharić uživao i još uvijek uživa među hrvatskim katoličkim pukom.

Život i djelo kardinala Franje Kuharića na jednom mjestu daje dobar, iako ne iscrpan i konačan, prikaz Kuharićeva života i djela. U ovom zborniku objavljena su dvadeset i tri priloga (od dvadeset i osam obrađenih tema na samom simpoziju) te prigodni pozdravni govori na otvaranju i zatvaranju simpozija. 

Na samom početku zbornika čitatelj će naići na kronološki pregled Kuharićeva života i pastirskoga služenja, o čemu je pisao Anđelko Košćak. Stjepan Baloban pisao je o kardinalu Kuhariću kao crkvenom i moralnom autoritetu u vremenu komunizma, a pokriveno je i njegovo djelovanje na čelu Biskupske konferencije Jugoslavije od 1970. do 1991. (o čemu je pisao Ratko Perić), „Žalosni Božić“ 1971. i Hrvatsko proljeće u dnevniku (nad)biskupa Franje Kuharića (Ana Biočić i Vatroslav Siketić), uloga kardinala Franje Kuharića kao predvodnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj u procesu stvaranja hrvatske države i u vrijeme Domovinskog rata (Julija Barunčić Pletikosić i Ante Nazor).

Juraj Batelja pisao je o odnosu bl. Alojzija Stepinca i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, dok je Miroslav Akmadža produbio temu djelovanja nadbiskupa Franje Kuharića (njegovi javni prosvjedi, poslanice i propovijedi, uz oštre reakcije državnih vlasti) tijekom komunističkoga režima (1970. – 1989.), političkih nemira i pogoršanja odnosa Crkve i države. Zbornik nadalje okuplja niz zanimljivih tema iz raznih perspektiva. Tu je, primjerice, i ona vezana uz tisak i izdavaštvo, o kojoj su pisali Stjepan Brebrić (Nadbiskup Franjo Kuharić i razvoj Kršćanske sadašnjosti) i Anto Mikić ((Nad)biskup Franjo Kuharić kao odgovorni urednik Glasa Koncila (1964. – 1970.)), kao i tema njegovih poslanica, poruka, propovijedi i govora o kojima su pisali Marija Pehar (Mariološko-marijanski sadržaji u propovijedima i govorima zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića), Tomislav Hačko (Kardinal Franjo Kuharić i glavne teme božićnih, korizmenih i uskrsnih pastirskih poruka), Branko Murić (Nadbiskup Franjo Kuharić i Crkva iz naroda. Pastirski poticaji primjene koncilskog nauka o Crkvi u njegovim javnim nastupima) i Želimir Puljić (Otajstvo biskupske službe u nastupima sluge Božjega Franje kardinala Kuharića). O  četiri osnovne značajke duhovnosti koju je promovirao kardinal Kuharić i glavnim temama moralnog naučavanja pisali su Tonči Matulić i Ante Bekavac (Glavne moralne teme u naučavanju nadbiskupa Franje Kuharića: čovjek, grijeh, nadnaravne krjeposti, moralna savjest i moralni zakon) te Franjo Podgorelec (Značajke duhovnosti koju je promicao kardinal Franjo Kuharić).