Asketsko-monaška duhovnost otačkog razdoblja

Pojam "monah" u kršćanskoj monaškoj književnosti prvi se put javlja kao terminus technicus u Atanazijevu "Životu sv. Antuna" u drugoj polovini 4. stoljeća. Monah, prema Atanaziju, jest kršćanin koji se povukao od svijeta da bi živio na samotnome mjestu (fuga mundi). U tome je značenju pojam poglavito ušao u kasniju povijest.

No, to nije prvobitno značenje pojma monah. Semantički, povijesno i fenomenološki pojam "monah" označuje asketa celibatarca, vjernika koji živi "sam", ne u smislu življenja u nekom samotnom kraju, već poglavito zato što živi bez žene odnosno muža. Fenomen monaštva u najužoj je vezi s religioznim iskustvom općenito. Možemo kazati da je monaštvo način života koji je u funkciji nekog duhovnog cilja koji transcendira objektive zemaljskog života.

U ovom djelu naš vrsni poznavatelj otačkog razdoblja obrađuje monaštvo u nekršćanskom svijetu, monaštvo u židovstvu, kršćanski asketizam prvih stoljeća, monašku duhovnost te povijest monaštva na Istoku i Zapadu.