Pučka pobožnost

Pučka
pobožnost, posebno ona marijanska, doživjela je procvat u dva prethodna
koncilska desetljeća, koja su bila označena različitim slavljima i događanjima,
naročito obnovom marijanskih i uvođenjem marioloških kongresa, a sve je
kulminiralo proglašenjem dogme Marijina uznesenja 1950. i Marijanskom godinom 1954.

U vrijeme održavanja Koncila i neposredno nakon njega nekima je ovaj procvat
pučke pobožnosti općenito, a posebno one marijanske, izgledao previše
trijumfalistički, neutemeljen i posve pretjeran.

Ova knjiga sustavno prikazuje
koncilski pristup temi pučke pobožnosti, početno nesnalaženje teološke misli s
njom u razdoblju neposredno nakon Koncila, stanoviti otklon pastorala od pučke
pobožnosti, te ponovno otkriće pobožnosti kao teološkoga mjesta i jednoga od
dragocjenih oblika življenja vjere. Knjiga zaokružuje koncilsko razdoblje i
desetljeće do kraja 20. st., oslanjajući se poglavito na crkvene dokumente i
govor Učiteljstva, na rasprave u okviru zasjedanja Biskupske sinode te na
tijekove unutar teološke misli.

Iako se na našem području pisalo o fenomenu pučke
pobožnosti i religioznosti, ova je knjiga ipak novost i osvježenje te
obogaćenje naše teološke misli na tome području.