Fra Željko Barbarić: Zadatak terapeuta je olakšati osobi da ispriča svoju priču

Fra Željko Barbarić sugovornik je Tomislavu Kasiću u Kani za studeni. Tema razgovora bila je njegova nova knjiga Intenzivna njega, koja je u kratkom vremenu doživjela drugo izdanje i izazvala veliko zanimanje čitatelja. Razgovaralo se, među ostalim, i o njegovu iskustvu terapeutskog savjetovanja, pisanju, službi u Jeruzalemu.

Fra Željko član je Reda manje braće od 2004. godine, svećenik od 2011. Nasljeduje Gospodina po primjeru asiškog Siromaška osluškujući Riječ i zapisujući poneku riječ o svojim putovanjima – Hercegovina, Bosna, Hrvatska, New York i sada Jeruzalem, Sveta zemlja. Za vrijeme službe u New Yorku završava i specijalistički postdiplomski studij iz terapeutskog savjetovanja na Fordham sveučilištu. U Jeruzalemu služi kao čuvar Svetoga groba i duhovnik jeruzalemskog samostana Svetog Spasitelja. Piše i objavljuje tekstove na Facebook stranici Pretežno vedro, suradnik je Veritasa i projekta e-Duhovne vježbe.

Dio razgovora iz Kane donosimo u nastavku:

Fra Željko, prije nekoliko tjedana izišla je Vaša druga knjiga pod nazivom Intenzivna njega. Zašto i kako je nastala?

Zašto uopće nastaju knjige? Knjigu nisam planirao izdaleka niti sam pripremio nekakav koncept koji sam slijedio dok je knjiga nastajala. Bio je to trenutak inspiracije koji je potrajao gotovo dva mjeseca. Trebalo mi je nekoliko dana ispočetka dok se nije iskristalizirala ideja što zapravo želim. No to nipošto nije značilo da sam znao o čemu će biti ta 34 poglavlja u knjizi. Počesto nisam ni znao što će biti u poglavlju u trenutku kad bih sjeo za radni stol i počeo pisati. Prepustio sam se tom valu koji me nosio u proljeće 2020. 

Život kao putovanje i doživljaj samoga sebe kao onoga koji traži i koji se usudio upustiti u ozbiljnu avanturu upoznavanja samoga sebe ključna je okosnica na koju se nižu Vaši tekstovi, kako u pogovoru piše sveučilišna profesorica Dolores Grmača, Vaša profesorica hrvatskog jezika iz gimnazijskih dana. Upoznavanje samog sebe je ljekovito. Čitajući komadiće duše nekog autora, u ovom slučaju Vas, čitatelji imaju priliku upoznati i sebe. Koliko je važno na neki način izraziti to upoznavanje sebe, kao što ste Vi učinili cijelom jednom knjigom?

Kad sam započeo postdiplomski studij iz terapeutskog savjetovanja u New Yorku, jedna od osnovnih informacija ili uputa koje smo dobili jest da se na studiju nećemo toliko baviti drugima koliko samima sobom. Bilo je važno upoznati same sebe i, još više, raditi na sebi. Postojalo je mnogo metoda ili načina kako upoznati same sebe. Među ostalim, pisali smo dnevnik rada, ali smo imali i supervizorske susrete u kojima smo analizirali vlastiti rad i vlastite reakcije na ono što se događalo oko nas. Bolnica, pacijenti, ljudi s kojima smo radili, pritisak, studij… Ono što sam posebno pozitivno iskusio na tom studiju i na supervizorskim susretima bila je pozitivna kritika i pozitivna povratna informacija. Zajedno smo rasli kroz kritiziranje jedni drugih, a to kritiziranje nikad nije išlo prema tome da bismo ponizili ili povrijedili jedni druge. Drugi su mi pomogli i još uvijek pomažu upoznati samoga sebe. Svaka moja reakcija na druge govori mi ponešto o meni samom…

Knjiga je nastala u New Yorku, za vrije­me Vašeg studija terapeutskog savjetovanja, što u mnogočemu obilježava i 34 priče u Vašoj knjizi. Kako to da ste odabrali baš taj studij?

Knjiga je zapravo nastala nakon studija. Za vrijeme studija nisam imao vremena za neko ozbiljnije pisanje izvannastavnih stvari. Studij je bio vrlo intenzivan, a osobito je bilo zahtjevno razdoblje dok sam stažirao u jednoj psihijatrijskoj bolnici. Studij sam odabrao prije svega radi boljeg upoznavanja samoga sebe, a onda i radi usavršavanja vlastitih potencijala kako bih mogao bolje pomoći i služiti drugima. Ugledao sam priliku i zgrabio sam je. Moja franjevačka zajednica u Americi nije ni trenutka dvojila hoće li mi omogućiti taj studij i na tome sam joj trajno zahvalan. A zašto baš terapeutsko savjetovanje? Taj način pomaganja ljudima ne uključuje izdavanje tableta. Nisam htio završiti nešto takvo. Vjerujem da se neke bolesti trebaju liječiti lijekovima. Terapeutsko savjetovanje je razgovorna terapija. Terapeut sluša osobu koja mu se povjerava te je terapeutov zadatak olakšati osobi ispričati svoju priču, a ne odmah »s vrata« ili čim sjedne napisati recept za nekakav lijek. (…)

Kako je vaša vjera i franjevačka služba oblikovala Vaš pristup pisanju i introspekciji?

Vjerujem da će čitatelji moći kroz tekstove sami moći odgovoriti na pitanje o tome koliko je moja vjera ili služba utjecala na ono što pišem. Ne mogu ono što pišem odvojiti od onoga tko ja jesam. Još uvijek ne pišem znanstvenu fantastiku i ne izmišljam priče. Pišem iz srca i od srca. (…)

Trenutačno ste na službi u Jeruzalemu već više od dvije godine. Možete li podijeliti svoje iskustvo života i službe na svetim mjestima i kako je to obogatilo vašu duhovnost?

Ovo je pitanje za jednu novu knjigu… Živjeti u Jeruzalemu znači imati materijala za barem jedno novo poglavlje na dan. Često se mi fratri našalimo baš na tu temu na završetku dana. Samo pogledamo jedan drugoga i kažemo: materijal za novo poglavlje. A sveta mjesta… Duh se teško može oduprijeti svetosti svetih mjesta. Tuda je prolazio Gospodin. Tu je živio. Tu je činio čudesa. Tu je umro. Tu je uskrsnuo. I sve to obogaćuje čovjeka i čini ga poniznim. Sve je prolazno. Ljudi su komplicirani. Bog je jednostavan. Bog je ljubav. (…)

Fra Željko, u Svetoj je zemlji nedavno eskalirao sukob koji zapravo traje već desetljećima. Najbolnija su stradanja nedužnih ljudi i osobito djece, s jedne i s druge strane. Kakva je klima trenutačno u Jeruzalemu?

Nije toliko teško govoriti o ovome što se događa koliko je teško pronaći prave riječi. Čovjek pokatkad dođe u napast izreći ono što su mnogi dosad izgovorili: Zar nismo dosad naučili iz dugotrajne, mukotrpne i krvlju natopljene povijesti da nam nisu potrebni novi sukobi, novi ratovi, nova krvoprolića, nova ubijanja da bismo naučili stare lekcije? I toliko puta se s govornica prijašnjih stratišta, mjesta ubijanja i krvoprolića začuje: »Nikad više.« I onda opet iznova. U ovoj cijeloj situaciji iznova mi dolaze na um stihovi izraelskog pjesnika koji se zove Yehuda Amichai. On zapisa: Tamo gdje smo u pravu, nijedno cvijeće ne može izrasti. Ovdje je zemlja jako ugažena i kiselkasta od toliko: »Ja sam u pravu, a ti si u krivu.«

Cijeli razgovor potražite u tiskanom ili eIzdanju Kane.