Izv. prof. dr. sc. Anto Barišić za Kanu o Tomislavu J. Šagi-Buniću

U Kani za studeni nalazi se razgovor glavne urednice Maje Petranović s izv. prof. dr. sc. Antom Barišićem, docentom na Katedri povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Povod razgovoru bio je dvodnevni simpozij održan u čast 100. obljetnice rođenja Tomislava Janka Šagi-Bunića na kojemu su izlagala čak 32 predavača.

S obzirom na to da je prof. Barišić većinu svojega znanstvenog rada posvetio proučavanju, istraživanju te publiciranju arhivske ostavštine i baštine velikoga hrvatskog teologa, svećenika, redovnika, mislioca, akademika i kulturnog djelatnika, jednog od utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti, jednog od glavnih zagovaratelja i pokretača naše Kane, profesora Tomislava Janka Šagi-Bunića, u razgovoru je ponudio temeljit prikaz njegova lika i djela.

Dio razgovora iz Kane donosimo u nastavku:

Doktorirali ste s temom Šagi-Bunićeve kristologije, a možemo reći i da ste išli njegovim tragovima kao profesor na KBF-u i pročelnik Katedre povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka te kao njegov subrat, kapucin. Tko je za Vas osobno Tomislav Janko Šagi-Bunić? Kako je on utjecao na Vašu formaciju i osobni razvoj?

Nakon moga dosadašnjeg bavljenja i istraživanja bogate baštine koju je iza sebe ostavio pater i profesor Tomislav Janko Šagi-Bunić osobno ga doživljavam prije svega kao čovjeka, duboke vjere u Isusa Krista, zatim kao svestranoga genija kršćanske, katoličke teološke misli, kao mislioca koji želi ponirati i prodrijeti u najdublja otajstva kako kršćanske vjere, tako i općenito čovjekove egzistencije; kao požrtvovnog, skromnog i poniznog kapucinskog redovnika i prezbitera; kao pravog domoljuba; kao čovjeka koji je volio Crkvu koju je doživljavao Majkom i naposljetku ga doživljavam kao jednog od suvremenih crkvenih otaca koji se nije, poput crkvenih otaca iz prvih kršćanskih vremena, na kojima se obilato nadahnjivao, kretao prostorima Antiohije, Aleksandrije, Egipta, Carigrada, Atene ili Sirije, nego se kretao ulicama našega grada, grada Zagreba, zagrebačke Dubrave i po mnogim mjestima u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i po drugim mjestima susjednih nam zemalja. Pridružujem se dakako i onom mišljenju koje je više puta tijekom dvodnev­noga nedavno održanoga međunarodnoga znanstvenog simpozija u Zagrebu u povodu njegove 100. obljetnice rođenja bilo izrečeno, a to je da je on jedan od naših najvećih teologa na ovim, našim prostorima. 

>>> Završen simpozij 'Tomislav Janko Šagi-Bunić: Život i djelo'

Što se tiče toga kako je on utjecao na moju redovničku i svećeničku formaciju te na osobni razvoj, mogu reći da tu nije bilo nekoga izravnog utjecaja, barem što se tiče početnih godina moga zajedničkog života s njime. Naime, pater Šagi-Bunić se otprilike u ljeto 1994. godine iz zagrebačke Gornje Dubrave, iz tadašnje Borske 35, danas ulica sv. Leopolda Mandića, preselio u Donju Dubravu, u kapucinski samostan sv. Mihaela u koji sam ja došao najesen iste godine. Ujesen 1994. godine upisao sam studij teologije na Katoličkom bogoslovnog fakultetu (KBF) Sveučilišta u Zagrebu te su se tako naši putevi te godine prvi put susreli. Živjeli smo tako od te godine pa sve do njegove smrti, do 21. srpnja 1999., pod istim samostanskim krovom. Mogu reći da u tom trenutku, kao i tijekom svih godina svojega studija (1994. – 1999.) baš i nisam previše bio svjestan s kakvim genijem, s kakvom osobom mi je Bog podario milost da živim. On je tada već bio umirovljeni profesor KBF-a. Za mene je on u toj mojoj dobi i za moju studentsku svijest bio tek simpatičan i nenametljiv starac, stari fratar i profesor. Povremeno sam ga znao voziti na različita predavanja koja je još i kao umirovljeni profesor imao na raznim mjestima u Zagrebu i pokatkad izvan Zagreba, ali i na KBF-u ondašnjim studentima Instituta za teološku kulturu laika. Od vremena do vremena znao sam čistiti njegovu sobu kad bi na mene došao red da čistim. Ono što me kod njega šokiralo jest upravo susret s njegovom radnom sobom koja je bila u takvom neredu koji do tada u životu nigdje nisam vidio. Šutke sam to iznenađenje i nezadovoljstvo u sebi »prokuhavao« jer, kako god da se počistilo, uvijek je ostajao opet nered, pa sam se pitao koji je smisao da se uopće takvo što i čisti. Ali s vremenom sam se naviknuo i umirio kad sam od starijih i iskusnijih čuo da tako izgleda »kreativni nered« i da to tako treba biti. Bilo je knjiga, časopisa i novina na sve strane: na stolu, ispod stola, na krevetu, ispod kreveta, na prozoru, na klimavim stalažama, bio je prolaz kroz sobu samo od vrata do radnog stola i od radnog stola do kreveta. 

Veličina p. Šagi-Bunića odrazila se i na dvodnevnom Međunarodnom znan­stvenom simpoziju u povodu 100. obljetnice rođenja Tomislava Janka Šagi-Bunića na kojemu su izlagala čak 32 predavača. Možete li nam reći malo više o ovom velikom pothvatu, o njegovoj važnosti i širini, o temama koje zahvaća.

Međunarodni znanstveni simpozij koji spominjete organizirao je KBF iz Zagreba, a u suorganizaciju su se uključili i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića, čiji je pater Šagi-Bunić bio član, i izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost, iz Zagreba. Riječ je povelikom simpoziju i sam broj od 32 predavača dovoljno govori o složenosti, širini, raznovrsnosti i bogatstvu teoloških i društvenih tema kojima se Šagi-Bunić kao profesor za života bavio. Mislim da se najveća vrijednost tog simpozija, odnosno predavanja na njemu, nalazi u činjenici da su sve teme koje su predočene na simpoziju plod novijih istraživanja Šagi-Bunićeve arhivske baštine i ostavštine koju je iza sebe ostavio, a koja je sustavno uređivana od 2014. do 2021. godine. Istraživači su posegnuli za Šagi--Bunićevim neobjavljenim i dosad javnosti nepoznatim gradivom. Nastojali smo što više izbjeći ponavljanja i ono što je dosad o njemu u javnosti već odavno poznato i što je već bilo obrađeno tijekom prethodnih obljetnica koje je KBF iz Zagreba organizirao njemu u čast, kao što su znanstveni simpozij »Vizionar i učitelj« organiziran u povodu 10. obljetnice njegove smrti 2009. godine, zatim »Dies theologicus« iz 2014. godine organiziran u čast profesorima Vjekoslavu Bajsiću i T. J. Šagi-Buniću, ili pak kao znanstveni kolokvij pod nazivom »Sluga Riječi«, iz 2019. godine, koji je organiziran u povodu 20. obljetnice Šagi-Bunićeve smrti. Mislim da je to do sada najveća i novost i vrijednost ovog simpozija, ta ažuriranost i primarna pažnja koja je posvećena primarnim i dosad neobjavljenim arhivskim izvorima. Kao osobitost i vrijednost ovog simpozija također bih ovdje istaknuo i činjenicu da je na ovom simpoziju prvi put o Šagi-Bunićevim latinskim radovima i njihovoj recepciji hrvatskoj javnosti progovorio jedan strani autor, prof. emeritus Georgios Marzelos iz Soluna, iz Grčke, koji je pratio Šagi-Bunićeve radove objavljene na latinskom jeziku, a tiču se pitanja kalcedonske kristologije. I ovo je prvi put do sada da je na ovom simpoziju Šagi-Bunić predstavljen hrvatskoj javnosti iz usta jednoga stranog, inozemnog stručnjaka za područje kalcedonske kristologije. U ovom području svoga rada, svoje najuže patrističke specijalizacije, velikoj većini hrvatske javnosti Šagi--Bunić dosad je ostao nepoznat ili, kako reče kolegica Filić na simpoziju, skriven. Sada je i taj dio Šagi-Bunićeva znanstvenog rada poznat i otkriven. (…)

P. Šagi-Bunić je prvu ljudsku i kršćansku formaciju stekao u obitelji u rodnom Brodarevcu, potom u kapucinskom samostanu i u franjevačkoj gimnaziji u Varaždinu, gdje je obukao redovničko kapucinsko odijelo u Kapucinskom redu 1940. godine, a 1943. dolazi u kapucinski samostan sv. Mihaela u zagrebačku Dubravu. Što je za njega značio samostanski, kapucinski bratski suživot? Koja je njegova vizija redovništva, o kojoj je često i pisao u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila? 

Da bi se odgovorilo na Vaše cijenjeno pitanje što je za patra Šagi-Bunića značio samostanski kapucinski i bratski život, trebalo bi uzeti u ruke nedavno objavljenu (2019.) knjigu u kojoj su sabrana njegova pisma koja je kao provincijal slao svojim redovnicima u tadašnjoj dvojezičnoj, hrvatsko-slovenskoj, Ilirskoj kapucinskoj provinciji. Knjiga je naslovljena: Duhovne poruke – Provincijska pisma i poslanice braći Ilirske kapucinske provincije od 1955. do 1958. Knjigu je izdala Kršćanska sadašnjost iz Zagreba 2019. godine. Treba ovdje napomenuti da je on kao profesor KBF-a u Zagrebu zbog posla i naravi kasnije brojnih fakultetskih i crkvenih službi koje je obnašao često bio izvan kuće, izvan samostana i da je u samostanu praktički pokatkad samo prespavao, slavio svetu misu, te išao dalje. Snažan je naglasak stavljao na kristocentričnost i eklezijalnost redovništva, kao i na to kako je pogrešno, kako je to kadšto kroz povijest redovništva znalo biti, slijediti ideal slijepe poslušnosti koja ne mora biti istodobno i prosvijetljena, odnosno evanđeoska poslušnost. Osobito je bio osjetljiv na lik sv. Franje iz Asiza te je temi franjevaštva posvetio više svojih radova i brojna sudjelovanja na raznim redovničkim danima. I dakako, svim se silama zalagao, kao i na drugim područjima obnove crkvenog života, da se redovništvo, redovničke strukture u Crkvi reformiraju prema želji i smjernicama Drugoga vatikanskog koncila, osobito na tragu Dekreta o obnovi redovničkog života »Perfectae caritatis«. (…)

Poznavatelj ste Šagi-Bunićeve misli i djela, vjerujem da Vam je njegovo djelo neiscrpna inspiracija. Kolika je njegova ostavština i gdje se nalazi? Kakvi su planovi za budućnost u promicanju Šagi-Bunićeve misli?

Njegova je teologija doista bogata i široka, dodiruje i sve one, do u najsitnije detalje čovjekova života, pitanja i probleme, poteškoće i krize, radosti i žalosti. Ona je uvijek oslonjena na Božju Objavu, na teologiju crkvenih otaca prvih kršćanskih stoljeća čije duhovno i teološko blago aktualizira u svojem vremenu, na teologiju Drugoga vatikanskog koncila, i uopće na sve teološke autoritete Katoličke Crkve svih stoljeća. Unutar tih izvorâ kreće se sav njegov teološki govor kojim ulazi u dijalog sa suvremenim svijetom na svim poljima ljudske djelatnosti, pa i s onima koji ne vjeruju. Kao teolog koji je živio za teologiju i Crkvu u vrlo nepovoljnom vremenu bezbožnog i totalitarnog jednoumnog komunizma na našim prostorima nije imao straha stupiti u dijalog ni s kakvim sugovornikom bez obzira na to iz koje religiozne, kulturne, društvene, ideološke i političke sredine i baštine dolazio. Njegova je arhivska ostavština pozamašna i ona uključuje broj više od 1000 mapa koje su posložene u više od 300 kutija. I sve to čini njegov osobni arhiv, koji je pravi zlatni »rudnik« mnoštva tema iz povijesti Crkve, osobito hrvatske povijesti, povijesti hrvatske kulture koji čekaju daljnje istraživače. Njegov se osobni arhiv nalazi i čuva u kapucinskom samostanu sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi, gdje je Šagi-Bunić proveo svoje zadnje godine života. Što se tiče planova za budućnost, mogu reći da su oni isti kao i oni koje smo imali u nedavnoj prošlosti, a to su nastavak istraživanja i daljnja popularizacija bogatstva njegove teološke misli. 

Cijeli razgovor potražite u Kani za studeni, u tiskanom ili eIzdanju.