Razgovor s mons. Jean-Paulom Vescom, alžirskim nadbiskupom, u Kani

U božićnom broju Kane nalazi se vrlo zanimljiv i vrijedan intervju koji je glavna urednica Kane, Maja Petranović, vodila s alžirskim nadbiskupom, mons. Jean-Paulom Vescom. U razgovoru se dotaknuo svojega svećeničkog poslanja u Alžiru, izazova i radosti nadbiskupa u zemlji u kojoj su katolici neznatna manjina, suživota kršćana i muslimana, aktualne situacije u Palestini i niza drugih tema. Dio razgovora donosimo u nastavku, a intervju u cijelosti potražite u Kani za prosinac 2023.

Poštovani mons. Vesco, Vi ste dominikanac, Francuz, već 20 godina živite u Alžiru. 2012. godine postali ste biskup Orana, a 2022. godine papa Franjo imenovao Vas je nadbiskupom Alžira. Možete li nam reći što je najviše obilježilo Vaš život, Vaše svećeničko poslanje ovih godina u Alžiru?

Osobno nisam ni na koji način bio povezan s Alžirom. Odazvao sam se na poziv svog reda, upućen svoj braći naše dominikanske provincije u Francuskoj, s namjerom da iznova osnujemo zajednicu u Alžiru nakon ubojstva mons. Pierrea Claveriea, biskupa Orana, 1. kolovoza 1996. U vrijeme kada je ubijen bio sam u novicijatu, u dominikanski red ušao sam godinu dana ranije. Na jedan tajanstven način osjećao sam da je moj život povezan s tim bratom kojega nisam poznavao. Nekoliko godina kasnije, kada je ovaj poziv upućen, spontano sam se odazvao, isto tako i jedan drugi brat, te smo nas dvojica otišli u Alžir. Providnost je potom htjela da se nastanimo u biskupiji Oran, gdje sam kasnije imenovan biskupom, tako da sam bio izravnije zadužen za organizaciju beatifikacije 19 alžirskih mučenika u svetištu Notre Dame de Santa Cruz kod Orana. Moj put obilježen je time što nisam imao nikakve predispozicije da dođem u Alžir i ovdje budem sretan već više od dvadeset godina, jedino milost otajstvenog poziva i znak Emanuela, Boga koji je s nama.

Koliko vjernika broji vaša biskupija i koje su njezine posebnosti? Koji su izazovi i radosti jednog nadbiskupa u zemlji u kojoj su katolici neznatna manjina?

Često nam se postavlja pitanje o broju vjernika. Začudo, ono se nikada ne postavlja u biskupiji neke zemlje »kršćanskog svijeta« jer na to pitanje nitko ne zna odgovoriti. Tko su vjernici? Krštene osobe? Oni koji redovito idu na misu? Oni koji su u prolazu ili oni koji tu žive? Teško je odgovoriti! Nama isto tako. Ne znam koliko imamo vjernika, a da ne bih riskirao prijekor koji je Gospodin uputio Davidu kada je odlučio napraviti popis stanovništva, ne želim ni znati! Ako bih ipak morao odgovoriti, rekao bih da nas je nekoliko stotina praktičnih vjernika i nekoliko tisuća onih koji se smatraju kršćanima.

Koji je smisao kršćanske prisutnosti u Alžiru? Kako biste ukratko opisali suživot kršćana i muslimana?

Mi smo također i Katolička Crkva naroda koji je gotovo u potpunosti muslimanski. Stalo nam je da budemo Crkva koja se ugrađuje u život ovog društva, da se ne zatvaramo unutar kršćanske zajednice. To znači da čitava zajednica ima misionarsko poslanje, kao i cijela Katolička Crkva na svakom mjestu i u svako vrijeme, ali ovo poslanje u našem vjerskom kontekstu poprima drukčije značenje. Mogli bismo reći da smo »Crkva s pravom građanstva«, to je jedan od načina na koji izražavamo ovaj poseban poziv naše Crkve. To znači da se naše svjedočenje Evanđelja iskazuje načinom na koji smo kao Crkva prisutni u društvu. Kažem »kao Crkva«, ne samo kao kršćani, iz dva razloga. Prvi je taj što u društvu postojimo ne samo kao pojedinci nego i kao priznata organizacija, a to je isto tako važno svjedočanstvo. Drugi je taj što ovo svjedočanstvo ne možemo davati bez suradnje s Alžirkama i Alžircima muslimanske vjere koji razumiju značenje našeg evanđeoskog poslanja, služenja društva u kojem živimo. Daleko od toga da od njih želimo praviti kršćane koji ni ne znaju da to jesu, ova stvarnost dopušta nam da na jedan pomalo smion način kažemo da smo mi Crkva kršćana i nekršćana i to nam je velika radost. Osobito u onim trenutcima kada zajedno, kršćani i nekršćani, činimo nešto dobro, osjećam koliko su istinite ove Isusove riječi: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« Oni ne mogu ispovijedati ovu vjeru, ali dijele ovu radost.

(…)

Kako gledate na strahote aktualnih zbivanja u Palestini? Kakvi su odjeci u Vašem okruženju?

Ta tema stvara sve veći jaz između arapskog svijeta i zapada. Arapski svijet na vlastitoj koži osjeća nepravdu i nasilje koje Gaza trpi, kao nikad dosad. Od svih sukoba koji razdiru svijet, ovaj nas posebno pogađa jer, kako kaže psalmist govoreći o Jeruzalemu, svaki je čovjek rođen ondje! Naša Crkva je Crkva ove zemlje, Alžira, i mi proživljavamo ovaj sukob prožet mirisom ovog stada, prema izrazu pape Franje. Na osobnoj razini, i sâm sam iskusio svakodevna poniženja i nepravde koje trpe Palestinci i to je u meni ostavilo neizbrisiv trag. Srce mi se cije¬pa zbog Gaze i njezinih stanovnika, što nikako ne znači da opravdavam zločine počinjene 7. listopada. Oni nemaju nikakva opravdanja, ali nisu bez ikakva razloga.

Razgovor u cijelosti pročitajte u Kani za prosinac 2023. (u tiskanom ili eIzdanju).