Pretraži u novostima

Ljiljana Matković-Vlašić za Kanu: 'Umjetnost je tajna kao i život'

- Kategorija : Kana

Za siječanjski broj Kane razgovarali smo s književnicom i slikaricom Ljiljanom Matković-Vlašić. Povod razgovoru bila je njezina nova knjiga Zašto sam slikala?, koja je istodobno i književno i teoretski vrlo vrijedna. Prožeta pjesničkim nadahnućem, sudbinskim trenutcima, promišljanima o životu i umjetnosti, napose slikarstvu i problemima s kojima se baveći se njime susrela, knjiga otvara niz pitanja, ali i nudi zanimljive odgovore. Za autoricu je umjetnost „spašavanje životnog smisla“ te ju donekle izjednačava s vjerom, a prateći dinamične esejističke odlomke autobiografskog tona, čitatelj će pratiti trag otkrivanja umjetnosti kakav iz pera ove književnice, slikarice, prevoditeljice i mirotvorke dosad nismo vidjeli.

„Ova je knjiga zapravo posvećena mojem slikarstvu koje sam dosad gotovo prešućivala. Nisam htjela da ono zasjeni pisanje i ostale moje aktivnosti. Bilo mi je najvažnije pokazati da sam vjernica, a za ostalo je lako... Slikarstvo je zato loše prošlo, a možda to nije zaslužilo“, kazala je na početku razgovora Ljiljana Matković-Vlašić za koju živjeti umjetnost znači, kako je istaknula, živjeti u potpunosti vlastiti život takav kakav on jest. „To znači ulaziti u srž stvari, shvaćati, koliko je to moguće, smisao ljepote. Suvišne stvari zamagljuju pogled. Pitate me što je suvišno. Valja se okrenuti oko sebe. Pa mi stvaramo najružniju civilizaciju dosad. Nemamo mjeru ni u čemu. Ni u riječima, ni u djelima, ni u stvarima“, dodaje.

Čitajući knjigu Zašto sam slikala?, doznajemo i mnogo autobiografskih crtica, od ranoga djetinjstva i samih (likovnih) početaka u okrilju doma, do odrasle dobi, putovanja, izložbi, raznolikih susreta koje je autorica opisala s nevjerojatnom lakoćom i živim sjećanjima.

Kako je otkrila u razgovoru, nastojala je da se autobiografskim crticama ne udalji od zadatka koji je sebi zadala pitanjem: Zašto sam slikala? „Čovjek se lako izgubi kad govori o sebi i lako može izazvati dosadu kod čitatelja. Zato sam se trudila biti kratka i sažeta. Sa što manje riječi kazati što više. Taj napor držim da obilježava moj stil, pa i cijeli život“, ističe Ljiljana Matković-Vlašić.

„Starost je najljepše razdoblje u ljudskom životu!“ Rečenica je to koja privlači pozornost u odlomku knjige u kojem autorica ističe da je s umjetnošću slično kao i sa životom. Pridajući toj rečenici niz surečenica s veznikom „ako“, njezini se prijatelji nisu posve složili. Na pitanje što u njezinom slučaju daje ljepotu starosti, autorica je istaknula:

U mojem slučaju to je znatiželja, pješačenje, čitanje, molitva, ljubav prema stvorenom svijetu, prema ljudima, biljkama i životinjama ... pa i spremnost za konačan odlazak. Uvijek, a tako i sada, sve promatram kao raspored oblika, boja, nijansa ... Stalno nastojim sve staviti na svoje mjesto, uklanjam ono što nagrđuje neki prizor, ustanovljujem kako je nešto krivo smješteno, kako je neka kuća prevelika, kako su vandali uništili neki lijepi pothodnik, kako grafiti nagrđuju fasade, kako je prizor uništen mnoštvom parkiranih automobila ... Takvo doživljavanje svijeta zapravo je moja trajna patnja s kojom živim, ali zato nastojim biti skladna u svojim mislima, djelima i susretima.

No, evo i nečega zbog čega sam zapravo izrekla onu rečenicu. Ako ste cijeli život posvećeno, a to znači sa žarom, radili svoje poslove, imali vjeru koja daje snagu, onda ste nalik planinaru koji je došao na vrh i mirno gleda prirodne ljepote oko sebe s osjećajem prave slobode. Što ima ljepše od toga?  Ništa se više ne očekuje od vas, a vi očekujete najljepši susret“, zaključuje Ljiljana Matković-Vlašić, čiji intervju u cijelosti potražite u tiskanom ili eIzdanju kršćanske revije Kana.

Podijeli sadržaj