Poezija Željka Reinera predstavljena na književno-teološkoj tribini

Zbirka pjesama Uronjen u Tvoju svjetlost akademika Željka Reinera, koju je 2020. godine objavila Kršćanska sadašnjost, bila je tema književno-teološke tribine U početku bijaše riječ koja se 11. listopada održala u crkvi sv. Ivana evanđelista i apostola u zagrebačkim Utrinama nakon stanke od gotovo dvije godine. Program je moderirao i vodio književni kritičar Đuro Vidmarović koji je okupljenim posjetiteljima predstavio zbirku i njezina autora, a potom kroz razgovor i pitanja okupljenih vodio poezijom nadahnutu tribinu.

Đuro Vidmarović o zbirci je potom napisao članak, objavljen u Hrvatskom slovu, koji prenosimo u nastavku:

U nakladi ugledne izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost iz Zagreba objavljena je 2020.  zbirka stihova Željka Reinera, pod naslovom Uronjen u Tvoju svjetlost i podnaslovom On i pjesnici. Zbirku je uredio i esejom popratio Božidar Petrač. Pod znakovitim naslovom „Kršćanski optimizam Željka Reinera“ Petrač je vrlo stručno i nadahnuto analizirao ukoričeni pjesnički opus uglednoga hrvatskoga pjesnika, znanstvenika, profesora i političara. U njemu doznajemo niz važnih detalja i ocjena važnih za razumijevanje ponuđenih stihova:

„Željko Reiner se vrlo rano, još gimnazijalcem na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, iako  obiteljski čvrsto ukorijenjen u medicinsku struku kojoj će se posve posvetiti, javio svojim kajkavskim pjesmama koje su za potrebe Krapinskog festivala, odnosno Festivala kajkavske popevke uglazbljivali vrsni skladatelji, poput Vilija Čakleca ili Arsena Dedića, skladbe koje su vrlo brzo postale popularne, a izvodili su ih naši ponajbolji pjevači. (…) U tom je smislu pojava Željka Reinera svakako bila, barem za one nedostatno upućene, veliko iznenađenje, iako se Reiner, rekosmo mladcem, žustro uhvatio svoje kajkaviane. (…) Reinerova prva zbirka posve je opravdavala Kuzmanovićev postupak uvrštenja pjesnika početnika u svoju Antologiju“.

Kao pjesnik na kajkavskome narječju Željko Reiner je na početku književne karijere dobio pohvalu velikoga autoriteta za to područje, (pokojnoga) profesora Jože Skoka. Profesor je istaknuo Reinerovu zbirku kao „pjesnikovu novost i u tematskom i u jezičnom pogledu.“

Petrač u pogovoru produžuje: „Prošlo je gotovo 20 godina od prve objavljene zbirke uz mjestimične objave pjesama u raznim časopisima i u prigodnim skupnim zbirkama da bi 2003. Reiner objavio svoju drugu knjigu Vrijeme sna i vrijeme jave. (…) Najzastupljenije su dakako kajkavske pjesme koje u tri ciklusa tvore cjelinu Reinerovih napora u jezičnoj i tematsko-motivskoj revalorizaciji i aggiornamentu suvremenog kajkavskog stiha dok su pjesme pisane na suvremenom hrvatskom jeziku najvećim dijelom odjeci, slike i refleksije o ratnoj pošasti koja je 90-ih godina prošlog stoljeća nesmiljenom žestinom ugrozila život i opstanak i pojedinca i naroda.“

I ja bih stavio naglasak na važnost Reinerove ratne lirike. Doista, Petrač s pravom ističe kako ova lirika „izvire iz patnje i kušnje naroda i snažnoga osjećaja odgovornosti intelektualca u Domovinskom ratu“. Na žalost, zaboravili smo na ovaj pjesnički doprinos Željka Reinera Domovinskome ratu. Nešto je tome pridonio i on osobno, angažiranjem u izvan-literarnim djelatnostima, koje su u drugi plan potisnule njegovu poeziju. Stoga, očito i nije objavljivao svoje radove. Pretpostavljam, kako je za našega pjesnika bila „vjetar u jedra“, književna nagrada „Dubravko Horvatić“ koju mu je prošle godine dodijelila Hrvatska kulturna zaklada i njezin književni časopis „Hrvatsko slovo“, na čijim je stranicama počeo objavljivati vrijedne i začuđujuće inovativne stihove kršćanskoga nadahnuća.

Zbirka koju predstavljamo tek je treća Reinerova pjesnička knjiga. U ovoj knjizi on u cijelosti zaokreće svoj pjev prema „pjesništvu naglašeno kršćanskoga nadahnuća“. Stoga ovu zbirku možemo u cijelosti pridružiti hrvatskoj poeziji koja nadahnuće nalazi u kršćanskoj transcendenciji. Reiner se time priključio velikanima hrvatskoga pjesništva, kao što su Đuro Sudeta, Nikola Šop, Anka Petričević, Ivan Golub, Luko Paljetak, T. M. Bilosnić, Drago Štambuk i Drago Čondrić.

Karakteristika pjesama uvrštenih u ovu zbirku, a njih je oko stotinjak, jest u tome što su posvećene nizu europskih, svjetskih i hrvatskih pjesnika i pjesnikinja. B. Petrač s pravom smatra kako bi se iz ovoga izbora „zasigurno mogla iznjedriti vrlo zanimljiva antologija“. Stoga i zaključuje: „U neku ruku Reinerova je zbirka i svojevrsna antologija, odnosno probir pjesnikinja i pjesnika 20. stoljeća koji su svojim pjesmama privukli, odnosno zaokupili pjesnikovu pozornost i nadahnuli ga da uđe s njima u vrlo intimne i prisne dijaloge / razgovore koji se uvijek vrte oko Njega, oko središnje osobnosti cijele zbirke, ujedno i središnje osobe kršćanskoga poimanja svijeta: Krista Isusa.“

Navodim neke od istaknutih književnika s kojima je Reiner uspostavio poetsko bratstvo u obliku hommagea: Fernando Pesoa, Rui Caeiro, José Terra, Henrique Risque Pereira, Sophia de Mello Breyner Andresen, Jorge de Amorim, Vinicius de Moraes, Gabriela Mistral, Nicanor Parra, Cesare Pavese, Giorgio de Chirico, Bartolo Cattafi, Giuseppe Ungaretti, Salvatore Quasimodo, Leonard Cohen, Patricia Kathllen Page, Colin Carberry, Kevin Hart, Maya Angelou, Robert Frost, Wystan Hugh Auden, Giorgos Seferis, Kormos István, Zbigniew Herbert, Czeslav Milosz, Reiner Maria Rilke, Paul Celan, Blaga Dimitrova, Hristo Jasenov, Dane Zaits, Veno Taufer, Anna Ahmatova, Rajmund Kupareo, Ivan Golub, Đuro Sudeta, Antun Branko Šimić, Silvije Strahimir Kranjčević, Nikola Šop, Božidar Petrač, Ivan Slamnig, Drago Štambuk, Stjepan Šešelj, Tonči Petrasov Marović, Toma Podrug, Vesna Krmpotić, Jakša Fiamengo, Josip Pupačić, Božica Jelušić, Igor Zidić i Luko Paljetak. Prema tome, Željko Reiner se poetski povezao s pojedinim brazilskim, čileanskim, španjolskim, portugalskim, rumunjskim, njemačkim, poljskim, slovačkim, talijanskim, irskim, američkim, engleskim, grčkim, australskim, kanadskim, litavskim, estonskim, albanskim, austrijskim, bugarskim, makedonskim, srpskim, hrvatskim i drugim pjesnicima. Sve navedene pjesnike Reiner nastoji, što ispravno uočava i Božidar Petrač, „čitati” u duhu i svjetlu Objave, dakle ne kakve filozofije, skolastičke ili novovjekovne, nego u okvirima sinoptičkih evanđelja kako ona otkrivaju i objavljuju Isusovo učenje o blaženstvima, o kraljevstvu Božjem, osnovnim istinama kršćanstva i posljednjim stvarima čovjekove egzistencije“.

Željko Reiner u svim svojim pjesmama naglašeno ističe bitnost nadiskustvenog odnosno transcendentni obzor egzistencije, odnosno smisla našeg postojanja koje se nalazi u Božjem vječnom životu. Zanimljivo je analizirati kako Reiner komunicira i s pjesnicima koji nisu vjernici, ili su osobe velike sumnje, „i Bog u njihovim životima i nije imao neku osobitu ulogu“. Na primjer, u pjesmi posvećenoj velikome talijanskome pjesniku, ali i istaknutome komunistu, S. Quasimodu, Reiner pomalo pedagoški upozorava svoga sugovornika:

ne stoji svatko sam na srcu zemlje

nismo sami ni napušteni

On je uvijek s nama

u sve dane

a to što je večer već tu

ne znači ništa

jer i ti znaš

poslije večeri i noći dolazi dan

dan obasjan trajnom svjetlošću

Ovaj pristup sasvim je drukčiji, nešto bliži, „naškiji“ kada se Reiner obraća našoj poznatoj poetesi Božici Jelušić, koja se deklarira kao agnostik. Njoj posvećuje „molitvu“ i time joj iskazuje osobito poštovanje:

iako sam prvotno mislio

neću ovu pjesmu napisati na kajkavskom

jer molitva Isusu za laku i brzu smrt

jednako zvuči na svakom jeziku i narječju

svatko bi želio izbjeći trpljenje, muke, patnje

sve što je On prošao

pa kao i ti molim za smrt ljudsku

naglu i bez boli, u mojem vrtu, dvorištu,

ili najbolje u snu u krevetu

da onda dođem u Njegovu blizinu

i tu uz Njegovo svjetlo i toplinu provedem vječnost

Svim pjesnicima s kojima ulazi u suodnos pjesnik se otvoreno, jasno i precizno obraća svojim kršćanskim spasenjskim optimizmom. On je pjesnik kršćanske vedrine i kod njega je život vječan. Smrt nije pobjednica, radost života nije pokleknula pred morbidnostima, crnilom i vulgarnostima. Eshatološki tjesnac ne postoji. U tom smislu, moglo bi se posebno govoriti o svakoj od uvrštenih pjesmama jer se naš autor osvrće na njihovu poetiku i njihovu pjesničku poruku. U pjesmi „Je li smrt svršetak svega?“ posvećenoj A. B. Šimiću Reiner odgovara na Šimićevu pjesmu „Smrt i ja“. Isto tako i u nizu drugih pjesma o smrti. Smrt za Reinera nije kraj nego „prijelaz“, susret sa živim Bogom, vječnost u kojoj On kraljuje. Kao što pšenično zrno umire da bi uskrsnulo i dalo stostruki rod, tako i čovjek umire za vječni život. U pjesmi posvećenoj slovenskome pjesniku Dani Zajcu Reiner to jasno ističe: „Jer Njegovo milosrđe / nema granica“.

Petrač ispravno zaključuje: „A pjesnikovo je dijalogiziranje s drugima, sličnima ili različitima uvijek u znaku Kristove Radosne vijesti“. Doista, zbirka „Uronjen u Tvoju svjetlost“ odgovara njenom naslovu, odnosno kroz sve pjesme svijetli nam Njegova vječita svjetlost.

Pisati poeziju kršćanskoga nadahnuća vrlo je zahtjevno i odgovorno. Mnogi pjesnici upadaju u zamku propovijedanja, odnosno poučavanja, ili se oslanjaju na tradicionalne lirske modele. U našoj suvremenoj poeziji prvi je Drago Čondrić otvorio vrata kršćanskog nadahnuća direktnom suodnosu s velikanima svjetske književnosti tako što se koristio izdvojenim stihovima koji su u njegovim pjesmama postali dio nove pjesničke poruke. Željko Reiner nije krenuo tim putem već je izabrao vlastiti oblik komunikacije s velikanima svjetske poezije posvećujući im stihove u obliku hommagea. U svakom od tih hommagea istakao je i svoje viđenje svijeta, svoj kršćanski credo, ali i svoj odnos prema poeziji i poetici svojih sugovornika. Reiner je time ostvario novi poetski diskurs i stvorio vrijednu zbirku poezije, ne samo kršćanskoga nadahnuća, nego prije svega dobre poezije.