Terra incognita: Razgovor s prof. dr. sc. Marijanom Bradanovićem

U izdanju Kršćanske sadašnjosti nedavno je izašlo 4. izdanje knjige Terra incognita popularnog autora i stručnjaka Branka Fučića, klasika povijesti umjetnosti kao jedne od povijesnih znanosti, ujedno vještog pisca nenadmašnog u popularizaciji znanosti. Gotovo svi tekstovi skupljeni u knjigu nastali su na osnovi njegovog terenskog rada. Putujući Istrom, Kvarnerskim otocima i Primorjem te zavirujući u arhive u Mlecima i domovini, Fučić je skupio niz zanimljivosti vezanih uz kulturnu prošlost Hrvata i Hrvatske.

Iz tekstova saznajemo mnoge mitove, legende, priče nastale u narodu koje su pak vezane uz određene povijesne događaje, dokumente i junake iz hrvatske prošlosti.

Prigodom novoga izdanja razgovarali smo s prof. dr. sc. Marijanom Bradanovićem, voditeljem Katedre za istraživanje i zaštitu kulturne baštine na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Prof. Bradanović osobno je poznavao legendarnog Branka Fučića, o kojem je napisao i knjigu s uvidom u Fučićev život i djelo. U razgovoru koji je objavljen na YouTube kanalu Kršćanske sadašnjosti , prof. Bradanović govorio je o Fučiću, njegovoj karizmi, području rada, o nedaćama i ograničenjima s kojima se Fučić suočavao tijekom svojega dugogodišnjeg rada i o brojnim drugim temama. Razgovor možete pogledati ovdje: Razgovor s prof. dr. sc. Marijanom Bradanovićem u povodu 4. izdanja knjige 'Terra incognita'.

Više o knjizi

Nazivom Terra incognita (nepoznata zemlja) stari su kartografi označavali one krajeve svijeta koji u njihovo vrijeme još nisu bili istraženi. Iako je Hrvatska geografima poznata i definirana zemlja, mnoge njezine kulturno-povijesne pojedinosti ostaju zainteresiranom čitatelju i sada terra incognita.

To je razlog da je autor tim starim imenom naslovio niz svojih emisija što ih je držao na Hrvatskome radiju u Rijeci i Zagrebu. Izbor tih radio-emisija, s malim izmjenama koje su tražile razlike govornog i pisanog teksta, tiskan je u ovoj knjizi. Ona nastoji istodobno biti čitanka i slikovnica. Iz tekstova saznajemo mnoge mitove, legende, priče nastale u narodu koje su vezane za određene povijesne događaje, dokumente i junake iz hrvatske prošlosti.

Terra incognita nudi čitatelju niz tema iz arheologije, hagiografije, glagoljske problematike, etnografije i hrvatske povijesti.

Priča o precedenciji

(ulomak iz knjige)

Posjedovati neku svetačku relikviju značilo je u srednjem vijeku gotovo isto što bi danas značilo posjedovati atomsko oružje. U našem suvremenom hrvatskom jeziku, ali i u našoj jezičnoj tradiciji, to jest u terminologiji crkvenoslavenskog jezika, svetačke relikvije zovu se »moći« ili »mošti«, a to u najmanju ruku znači ono što samo po sebi nešto može. Jasno to kazuje narodna uzrečica: »To su moći od pomoći«. Meni je to sasvim dovoljan komentar kako se je u prošlosti mislilo i ocjenjivalo značenje i praktičnu vrijednost svetačkih relikvija. Netko tko bi umro na glasu svetosti, a pogotovo onaj tko bi bio proglašen blaženim ili svetim, taj je mnogo više vrijedio mrtav nego živ.

(…)

Blažen je grad Zadar jer ne posjeduje samo neki djelić već cijelo mumificirano tijelo sv. Šimuna, a blažen je i grad Osor jer čuva cijelo osušeno tijelo sv. Gaudencija, ali nadasve je blažen grad Rim jer u svojim katakombama ima neiscrpni rudnik mučeničkih kostiju. Njih je Rim, sad čitave sad u minijaturno ispiljenim komadićima, razašiljao po cijelome svijetu.

(…)

Ali, ni kažiprst svetoga Tome Akvinskoga, niti mumije svetoga Šime zadarskog ili ona sv. Gaudencija osorskog nisu ništa prema onoj preslavnoj relikviji drva svetoga Kristova križa koju posjeduje crkva u Vrbniku i pred kojom – bila ona autentična ili ne – i ja, grešnik, kao pred znakom Kristove otkupiteljske muke, padam na koljena. Ovaj duži uvod samo vam predočuje kakav je odnos imao srednjovjekovni čovjek prema svetim moćima.

U samome vrhu svih svetih moći stoji relikvija Svetoga križa. A upravo oko te superrelikvije u Vrbniku vrti se naša priča. Ona sveta trijeska, onaj iver drva Kristova križa zatvoren je u metalnom relikvijaru određene tvrdoće i određene težine. Od pamtivijeka te se svete relikvije Kristova golgotskoga križa na Veliki petak izlažu i pružaju vjernicima da ih poljube. Znao se utvrđeni redoslijed tko će prije koga i tko će poslije koga poljubiti relikvijar Svetoga križa. Najprije župnik, pa vrbnički svećenici po redoslijedu časti i kaptolskoga staža, a zatim vjernici, vrbnički suci, vijećnici, muževi, žene, djeca.

Sve vrijeme dok je otok Krk bio pod vlašću Venecije, u gradu Krku je stolovao jedan od mletačkih plemića kojega bi Signoria izaslala da tamo boravi i upravlja gradom i otokom 36 mjeseci. On je opet imao svoje zamjenike, vicekomese, potknežine u svakoj otočkoj općini pa tako i u Vrbniku. Potknežini su bili ljudi iz redova patricija grada Krka. Oniski, trbušasti, pomalo degenerirani sinovi starih gradskih plemenitih obitelji predstavljali su vlast koja je držala robustne otočke seljake na uzdi. Godine 1732. službu mletačkog potknežina vršio je u Vrbniku Bernardo Franceschini. Dana 25. svibnja sjedio je na počasnom mjestu u crkvi dok je đakon po starom običaju i redoslijedu pružao relikvijar na ljubljenje. Potknežin je smatrao da je on kao predstavnik vlasti prvi čovjek u Vrbniku, da je on tamo prvi i najprviji, pa kada njemu nije đakon prvomu pružio relikvijar na poljubac, sinjor potknežin je ustao, jurnuo na đakona, oteo mu relikvijar iz ruke i udario, tresnuo ga relikvijarom po glavi. Đakona je oblila krv, krv je omastila njegovu dalmatiku, njegovo liturgijsko ruho. Izvještaj o ovom incidentu pročitao sam u Državnom arhivu u Mlecima. Ako mislite da vam pričam priču o svetim relikvijama, varate se. Pričam vam priču o nečem sasvim drugom, pričam vam priču o onome što se u protokolima – kako crkvenim tako i svjetovnim – zove precedencija. Precedenciju ima onaj koji ima prednost, koji ide naprijed, koji stoji pred nekim, kome prije nekog drugog valja iskazati čast (latinski praecedere). Učili su nas da je svaka vlast od Boga, ali ja u praksi ne znam ni jedne koja ne bi imala makar mali repić, barem koju dlačicu od vraga! Vlast je čast i mast i slast.

Vlast ima precedenciju, a tko je ne priznaje, udarit će ga po glavi pa i s najsvetijom kršćanskom relikvijom, relikvijom Svetoga križa.